HRVATSKA U RALJAMA ŠPICLOVA
Ivica ĐIKIĆ
12. srpnja, 2006.

Iza kulisa, s povremenim iskakanjem na javnu pozornicu, zbiva se žestoki obračun dvaju suprotstavljenih špijunskih plemena koja se bore za dominantni utjecaj u sferi kontrole povjerljivih informacija: jednu stranu vodi Tomislav Karamarko, ravnatelj POA-e i zasad najizgledniji kandidat za budućeg šefa SOA-e, dok drugom frakcijom upravljaju odbačeni obavještajni magovi Franjo Turek, nekoć ravnatelj POA-e, i Željko Bagić, bivši savjetnik predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost. No, bez obzira tko pobijedio, obavještajni će aparat zasigurno i dalje ostati leglom političkih i privatnih zloupotreba svih vrsta

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Legenda o špijunskoj svemoći, sveprisutnosti i neizrecivoj važnosti ne prestaje pokazivati znakove žilave vitalnosti i duboke ukorijenjenosti u ovdašnji mentalitet, a kao dokaz tome, izuzev petnaestogodišnjih trajnožarećih frakcijskih sukoba unutar tzv. obavještajne zajednice, funkcionira i ono što se događa posljednjih tjedana i što bi svoju kulminaciju trebalo doživljavati kako se srpanj bude primicao kraju, odnosno kako bude istjecao rok za imenovanje ravnatelja novouspostavljene Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Što se, naime, događa posljednjih tjedna i što bi imalo kulminirati potkraj ovoga mjeseca? Iza kulisa, s povremenim iskakanjem na javnu pozornicu, zbiva se žestoki obračun dvaju suprotstavljenih špijunskih plemena koja se bore za dominantni utjecaj u sferi prikupljanja, posjedovanja i distribuiranja povjerljivih informacija, te za široke mogućnosti manipuliranja tim informacijama: jednu zaraćenu stranu vodi Tomislav Karamarko, aktualni ravnatelj POA-e i zasad najizgledniji kandidat za budućeg šefa SOA-e, dok antikaramarkovskom frakcijom iz sjene upravljaju odbačeni obavještajni magovi Franjo Turek, nekoć ravnatelj POA-e, i Željko Bagić, bivši savjetnik predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost.

Karamarkova ucjena

Sukob se, kao što se uobičajilo kad su posrijedi domaći špijunski sukobi, uglavnom odvija na novinskim stranicama i na zatvorenim političko-obavještajnim sijelima, a Feralove pouzdane informacije kazuju da se rat usijao prije malo više od mjesec dana kad je Karamarko posjetio premijera Ivu Sanadera i svečano mu saopćio da će napustiti državnu službu ako se smjesta ne povuče odluka o imenovanju Željka Bagića na direktorski položaj u INA-inoj tvrtki-kćeri Sinaco koja se bavi organizacijom fizičke zaštite brojnih objekata rečene naftne kompanije. Karamarkova kadrovska ucjena, ili kako god nazvali ovo inzistiranje na promptnom odstranjenju Bagića s državne plaće, došla je u jeku saborskih rasprava o novom Zakonu o sigurnosnim službama, čiji je glavni kreator bio upravo Karamarko, pa je premijer udovoljio ovom zahtjevu i negdašnji Mesićev savjetnik ponovno je završio na ulici. Razloge neprolazne netrpeljivosti između Karamarka i Bagića pritom treba potražiti u ranim posttuđmanovskim godinama, kad je prvi zauzeo funkciju ravnatelja Ureda za nacionalnu sigurnost, dok je drugi postao desnom rukom šefa države: u sudaru Karamarkove koncepcije očuvanja tekovina tuđmanizma te zaštite nacionalističkog kadra što se bio nataložio po državnim strukturama i Bagićeve nabrijanosti u pogledu obračuna s Ivićem Pašalićem i sa svime što je simbolizirao nekoć moćni liječnik iz Šujice, Stipe je Mesić stao na stranu svog tadašnjeg savjetnika. Karamarko to nikad nije zaboravio ni Mesiću, ni Bagiću, a ni Bagićevu istomišljeniku u POA-i Franji Tureku koji je dao svoj doprinos degažiranju šefa UNS-a u vode privatnog poduzetništva.

Karamarko, međutim, nije morao predugo čekati da dođe na poziciju s koje će moći zagorčavati život onima koji su ga svojedobno istisnuli iz Mesićeve blizine. Nakon što se predsjednik Republike, početkom 2004. godine, morao odreći Bagićevih i Turekovih usluga – a morao ih se odreći zato što je spomenuti dvojac najednom odlučio spašavati bjegunca Antu Gotovinu i prokazivati novinarsko-špijunsku zavjeru protiv Hrvatske, što je bila rabota posvađana s moralom i pameću, te usto krajnje nesimpatična međunarodnoj zajednici – i nakon što je Joško Podbevšek zbog "afere Puljiz" smijenjen s čelnog mjesta u POA-i, Karamarko je – zahvaljujući Sanaderovu ultimatumu – postao prvi obavještajac u zemlji i čovjek od posebnog premijerova povjerenja, ali se nije oslobodio misli da mu Bagić i Turek stalno pušu za vratom i da će samo čekati pogodan čas da krenu u kontranapad. Ta Karamarkova misao bila je, naravno, potpuno ispravna, premda je više od godine dana – izuzmemo li sitnije čarke u vidu puštanja informacije da je aktualni ravnatelj POA-e početkom devedesetih bio podstanar kod zloglasnog tajkuna Hrvoja Petrača – vladala poprilična tišina i važio je prešutni pakt o nenapadanju.

HRVATSKA U RALJAMA ŠPICLOVA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.