ZAŠTO U HRVATSKOJ REPREZENTACIJI IGRAJU DJECA IZBORNIKA A NE DJECA BRANITELJA?

Suočeno sa sramotnim i histeričnim reakcijama kojima je u dijelu hrvatske ili, točnije kazano, protuhrvatske javnosti popraćeno korištenje zasluženoga prava djece hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata na povlašteni upis na fakultete u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo hrvatskih branitelja i međugeneracijske solidarnosti osjeća se pozvanim toj istoj javnosti uputiti nekoliko pitanja:

1.

Zar je moguće da djeca civila, defetista i dezertera odbijaju shvatiti kolika im je čast učinjena time što im je dopušteno da se uopće natječu za upis na fakultete u Republici Hrvatskoj za čiju su se slobodu i opstojnost borili roditelji djece hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata?

Zar se nitko od te djece, čiji su roditelji od 1991. do 1995. bili svugdje osim tamo gdje su se vodile bitke za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, nema hrabrosti suočiti s istinom i zapitati se: tko je tu doista povlašten?

2.

Zar djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata nisu dovoljno kažnjena time što za direktan upis na željeni fakultet moraju preći razredbeni prag?

Gdje je razredbeni prag bio 1991. godine: u Sunji, u Vukovaru, u Škabrnji, na Srđu?

A gdje 1993. godine: u Mostaru, u Vitezu, u Uskoplju, u Stocu?

3.

Zar je žrtva roditelja djece hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata bila toliko mala i nevažna pa da im se Republika Hrvatska ne može odužiti ničim većim od povlaštenoga upisa na fakultet, a toj se djeci pritom ničim ne jamči da će upisani fakultet i završiti?

Zar ne bi bilo poštenije da djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata fakultete završavaju bez polaganja ispita, uključujući i onaj diplomski, umjesto što se moraju ponižavati izlaskom na sve ispite, uključujući i razredbeni?

4.

Ako se javnost ovoliko buni zbog toga što se djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata primaju na fakultete kao studenti, kakvu li će tek histeriju izazvati prijedlog da se djeci hrvatskih branitelja od sljedeće godine omogući da na tim fakultetima ne samo studiraju nego i da drže katedre?

Zar ćemo dovijeka trpjeti da djeci naših branitelja predaju profesori čijim je roditeljima bilo ispod časti da navuku odoru Hrvatske vojske?

5.

Kad se već tvrdi da djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata zahvaljujući protekciji postaju članovima hrvatske akademske zajednice, zašto se nitko ne zapita: je li ijedno dijete hrvatskoga branitelja ili dragovoljca Domovinskoga rata primljeno u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?

Zar je to manji skandal od neprimanja Miroslava Radmana zbog kojega je u našoj javnosti dignuta tolika halabuka?

I u kojoj je to gardijskoj brigadi Miroslav Radman mogao izboriti svoj status akademika? U 19. pariškoj? U Pijetlovima sa Sorbonne?

6.

Kako je moguće da se nitko ne osvrne na diskriminaciju kojoj su djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata izložena u čitavom obrazovnom procesu?

Kako to da se među brojnim djelima uvrštenim u obveznu školsku lektiru nije našlo baš nijedno književno djelo čiji bi autor bilo dijete hrvatskoga branitelja ili dragovoljca Domovinskoga rata?

Zar ikoga opravdava to što ta djela nisu ni napisana?

Kako i zašto da budu napisana, ako neće biti čitana?

Ako čak ni djeci hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata ne možemo zajamčiti čitatelje za njihova djela, što uopće možemo?

Kakvoga smisla onda imaju rasprave o statusu pisane riječi u Hrvatskoj?

7.

Zar diskriminacija djece hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata nije primjetna u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj: od obrazovanja do športa?

Kako to da u nogometnoj reprezentaciji Hrvatske nema mjesta za djecu hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata, a itekako ima mjesta za djecu hrvatskih izbornika?

Zar ne bi bilo pošteno da se djeci hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata zakonom zajamče barem četiri mjesta među prvom jedanaestoricom?

8.

Zar je nekome normalno da u Hrvatskom saboru sjede predstavnici nacionalnih manjina, ali ne i djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata?

Koga u ovoj zemlji ima više: Čeha i Talijana ili djece hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata?

Gdje je tu pravda: dok se djecu hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata prisilno trpa u fakultetske klupe, one zastupničke ostaju rezervirane za one čiji očevi nisu ni primirisali bojišnicu?

9.

Do kada ćemo zatvarati oči pred činjenicom da ni u Vladi Republike Hrvatske ne postoji ministarsko mjesto ni za jedno jedino dijete hrvatskoga branitelja ili dragovoljca Domovinskoga rata?

10.

Nije li došlo vrijeme da se samokritički zapitamo: čija djeca vladaju ovom zemljom?

I ne nameće li nam se sam od sebe zaključak da su djeca hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata najobespravljenija populacija u Republici Hrvatskoj?