Dean DUDA
UBACIVANJE SA STRANE
ŽIVOT U NADOKNADI
12. srpnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ipak ju je zapalio. Marcello Lippi. Na svršetku. Cigaru. Nekad uobičajenu i dopuštenu dok je s klupe vodio talijanske klupske momčadi. Danas strogo zabranjenu. Marcello Lijepi, Paul Newman, socijalist koji tvrdi da njegova reprezentacija igra kolektivno i odgovorno, u najboljoj socijalističkoj tradiciji. I dodaje da, s obzirom na sredinu iz koje je potekao, ne može biti drugo nego socijalist. Ispada da je te nedjelje 9. srpnja kad je španjolski premijer José Luis Rodríguez Zapatero na Petom svjetskom susretu obitelji zabio suhi misni list Benediktu XVI., nakon Južne Amerike, vlast osvojena i u nogometu.

Predstava je, dakle, završena. Bila je, ruku na srce, jedva gledljiva. Bila je pompozna, kalkulantska, teško probavljiva. Jedna od onih na čijem svršetku čovjek postaje naglo tjeskoban i tupo praznjikav zbog količine uzalud potrošenog vremena. Pokazala je da je nogomet moguće igrati s jednim špicom i veznjacima koji se tobože “pridodaju”, da je u mjesec dana moguće iz voleja postići samo jedan jedini gol, da je Robert Jarni doktor centaršuta za većinu aktivnih nabacivača, da je efektan dribling uglavnom dopušten na centru (ako ga kojim slučajem ne izvodi Cristiano Ronaldo i to tako da petom otvori polukontru suparničkoj momčadi). Odgledali smo zapravo pet-šest utakmica i mali milijun mučenja u trajanju od devedeset minuta. Finale je odigrano s najkičastijim rekvizitom u povijesti sporta, mješinom dizajniranom posebno za tu priliku i nazvanom (a kako drukčije) “zlatna lopta”. Drugo mjesto na toj listi zauzima ona okoglavna trakica s velikim slovom r što ju je Ronaldinho nosio u prvom poluvremenu protiv Francuske. Treći su njemački vratari i njihov bruderšaft u interesu nacije i etike patetike.

Svjetsko prvenstvo obilježile su osobe treće nogometne dobi. Njegova medijska draž nije proizlazila iz dolaska mladih, novih i boljih nego je građena iz nevermore činjenice da neki prestaju i odlaze. Zato su svi dirljivo i kičasto zahvaljivali veteranima. Hvala Figou, hvala Kahnu i hvala Zidaneu. Što se posljednjeg tiče sve je mirisalo na životopise svetaca. Sve je bilo posloženo prema niskim kriterijima hagiografskoga sportskog novinarstva i čekalo se samo čudo, konačna i definitivna potvrda. Medijski redovi vjernika okupljali su se oko Zidanea tjednima, čim je nagovijestio uskrsnuće i pokazao prve znake života poslije smrti. Tko će ljepše, tko će poetičnije, tko će prvi, a tko zadnji – ta mitotvorna dijareja sportskih novinara poprimila je dimenzije srednjovjekovne kuge, a onda je Zidane majstorski sve to prizemljio, stišao i povukao vodu. Tražili su sveca i dobili čovjeka. Realnost je pomela fikciju, a Zidaneov je završni prizor značio samo jedno: definitivno i odlučno “sad je bilo dosta”. Uslijedio je grub, brz i bolan povratak u stvarnost koju smo svi zajedno mjesec dana tvrdoglavo ignorirali.

Predstava je, dakle, završena. Neka čistači nogometnih ulica što prije obave svoje. Neka pometu svaki od šezdeset tisuća dijelova travnjaka koji će se po sedamdeset i pet eura prodavati u humanitarne svrhe, neka pometu i onaj komadić s bijelom točkom koji je već utržen nekom fanatiku za četiri tisuće jedinica europske valute. Neka pometu naknadno izgovorenu pamet, otpuštene izbornike, komplote po nacionalnim nogometnim savezima. Neka pometu sportske novinare, ulizice i konfabulatore, tabloide koji na naslovnicama objavljuju prijetnje, debele zadrigle kretene iz reklama za pivo, fašiste na forumima hrvatskih dnevnika.

UBACIVANJE SA STRANE: ŽIVOT U NADOKNADI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.