GENERALI SUDNJEG DANA
Tena ERCEG
19. srpnja, 2006.

Posljednjih dana izraelski generali konačno su izašli na teren. Nema više povremenih upotreba malih bombi, ratnih brodova, helikoptera ili teške artiljerije; slabi i beznačajni ministar obrane Amir Peretz prihvatio je bez oklijevanja zahtjev vojske da se Pojas Gaze razori, a Libanon sravni sa zemljom. Čak i najpristraniji izvještaji izraelskih medija o onome što vlada Ehuda Olmerta predlaže za iduće dane jasno ukazuju da je ono što nadahnjuje izraelske generale upravo totalno uništenje Libanona, Sirije i Teherana

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dr. Ilan Pappe je profesor povijesti na odjelu politologije Sveučilišta Haifa i predsjednik Instituta za palestinske studije Emil Touma u Haifi. Neke od knjiga koje je napisao su: "Kreiranje arapsko-izraelskog konflikta" (London i New York, 1992.), "Izraelsko-palestinsko pitanje" (London i New York, 1999.), "Povijest moderne Palestine" (Cambridge, 2003.), "Moderni Bliski istok" (London i New York, 2005.), a uskoro će biti objavljeno i "Etničko čišćenje Palestine". U svibnju 2002. godine gotovo je izbačen sa Sveučilišta Haifa jer je podržao disertaciju svog studenta Teddyja Katza, koja se bavila zataškanim masakrom Palestinaca u Tanturi 1948. godine. Nakon što ga je međunarodna akademska zajednica podržala, sakupivši nekoliko stotina potpisa podrške, njegova je suspenzija obustavljena, ali je sveučilišno vijeće pod pritiskom vojnih veterana odbilo Katzovu studiju. Pappe je sudjelovao i u prošlogodišnjem pozivu međunarodnoj akademskoj zajednici na bojkot izraelskih sveučilišta zbog podrške vladinim namjerama da konfiscira palestinske teritorije.

Zamislite skupinu visoko rangiranih generala koji godinama simuliraju scenarije za Treći svjetski rat u kojima ogromne vojske mogu pomicati uokolo, koristiti najsofisticiranije oružje i uživati u sigurnosti kompjutoriziranih stožera iz kojih upravljaju svojim ratnim igrama. A sada zamislite kako ih se obavještava da se Treći svjetski rat zapravo neće dogoditi, već je njihova stručnost nužna isključivo za smirivanje nemira u zapuštenim predgrađima, ili pak za hvatanje u koštac s rastućim kriminalom u siromašnim provincijskim gradovima. I na kraju zamislite što se događa kada oni shvate koliko su zapravo nebitni svi njihovi planovi i kako je neupotrebljivo njihovo oružje u borbama protiv uličnog nasilja do kojeg su doveli socijalna nejednakost, siromaštvo i godine diskriminacije. Preostaje im samo ili priznati vlastiti neuspjeh, ili pak svemu usprkos odlučiti upotrijebiti glomazni destruktivni arsenal koji im je na raspolaganju. Ono čemu danas svjedočimo bijesno je pustošenje od strane izraelskih generala koji su se odlučili za ovu drugu opciju.
 
Na izraelskim sveučilištima predajem već 25 godina, a nekoliko mojih studenata visoki su vojni oficiri. Gledao sam kako rastu njihove frustracije još od izbivanja prve palestinske Intifade 1987. godine; prezirali su tu vrstu konfrontacije koju su gurui američke discipline pod imenom međunarodni odnosi eufemistički nazivali "konflikt niskog intenziteta". Za njihov ukus taj je konflikt bio prenizak. Suočavali su se s kamenjem, molotovljevim koktelima i primitivnim oružjem, a to je zahtijevalo vrlo ograničenu upotrebu onog golemog vojnog arsenala koji se godinama gomilao, i čije pune potencijale na bojnom polju nikada nisu imali prilike iskušati. Čak i u situacijama kada je vojska koristila tenkove i avione F-16 bio je to bijedni nadomjestak za ratne igre koje su oficiri igrali u Matkalu, sjedištu izraelske vojske, i za koje su, novcem američkih poreznih obveznika, kupovali najsofisticiranije i najmodernije oružje koje postoji na tržištu.
 
Nizak intenzitet
 
Prva Intifada ugušena je, ali Palestinci su i dalje tražili načine da zaustave okupaciju. Ponovno su ustali 2000. godine, ovog puta inspirirani religioznijim nacionalnim vođama i aktivistima. Ali to je još uvijek bio "konflikt niskog intenziteta", a vojska je žudila za "pravim" ratom. Kao što su Raviv Druker i Offer Shelah, dvoje izraelskih novinara s dobrim vezama u vojsci, napisali u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Bumerang", sve su se velike vojne vježbe prije početka druge Intifade temeljile na scenariju koji je predviđao puni konvencionalni rat. Predviđalo se da će, u slučaju ponovnog palestinskog ustanka, doći do trodnevnih nereda u okupiranim područjima koji će prerasti u direktan sukob sa susjednim arapskim zemljama, naročito Sirijom. Takav sukob, tvrdilo se, bio bi nužan za utvrđivanje izraelske moći zastrašivanja i uvjeravanje generala u sposobnost njihove vojske da vodi konvencionalni rat.
 
Njihova frustracija postala je nepodnošljiva kada su se tri dana pretvorila u šest godina, pa ipak, vizija izraelske vojske i dalje je ona o strategiji "šoka i strahopoštovanja", a ne o potrazi za snajperistima, bombašima samoubojicama i političkim aktivistima. "Konflikt niskog intenziteta" dovodi u pitanje nepobjedivost vojske i nagriza njezinu sposobnost da vodi "pravi" rat. Što je još važnije, on onemogućava Izraelu da nametne unilateralnu viziju o palestinskoj zemlji – dearabiziranoj i u rukama Židova.

GENERALI SUDNJEG DANA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.