LINČ JE MAJSTOR IZ ČARŠIJE
Ivan LOVRENOVIĆ
19. srpnja, 2006.

Kampanja jedne privatne sarajevske televizijske stanice - koja se inače legitimira kao građanska, antinacionalistička, multikulturalna – dizajnirana je poput prave potjernice za Vešovićem, a poruka gledateljima više je nego jasna: ne dajte se prevariti, Vešović je zapravo kamuflirani četnik! "Sarajevo" za sada šuti. Stavljam ga pod navodnike, jer Sarajevo nije jedno, ima ih više. Ali među svim tim licima postoji ono koje se svijetu voli pokazivati kao otporno i odbojno na ksenofobiju i šovinizam bilo koje vrste. Evo mu jednoga jakog testa

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sarajevo je u ratu, za troipolgodišnje opsade, a i dugo nakon toga imalo svoje ličnosti-ikone i ponosilo se njima, kako pred svijetom tako i samo pred sobom. Njihova cijena bila je utoliko viša, a slava blistavija, ukoliko su jače potkrepljivale sliku o gradu predanom multietničkoj tradiciji i građanskom načinu života. Antipodi toj slici, kako je dobro poznato, bili su "papci", "oni s brda", "šumnjaci", što su sve bili sinonimi za Karadžićeve agresore, ali semantika slike nije se ograničavala samo na to aktualno značenje; u njoj su uporno opstajali elementi stare, uvriježene šehersko-čaršijske oholosti i prijezira spram "seljaka". Ta dimenzija sarajevske priče o "papcima" i "raji" najrječitije je ponovo došla do izražaja nešto poslije rata, kada se sva energija tog prijezira počela usmjeravati spram istovjernih i istoetničkih došljaka što ih je rat u golemim masama stjerao u Sarajevo, neke kao nevoljnike i beskućnike iz genocidom satrvenih sela i gradića istočne Bosne, neke kao profitere od kojekuda. No, to je malo drukčija tema, za neku drugu priliku.

Jedna od najmarkantnijih ikona ratnoga Sarajeva bio je Marko Vešović - pjesnik, esejist, profesor književnosti, sjajan prevodilac poezije, autor osebujnih novinskih proza. Čovjek koji je svoju i sudbinu svoje obitelji bezrezervno svezao sa sudbinom grada i svojih prijatelja u njemu, onda kada je glava bila u torbi svakodnevno, i kada nitko nije imao nikakve garancije da neće biti žrtva već slijedeće sekunde. O svakovrsnim patnjama da se ne govori. No, Vešović je tu odanost Sarajevu i njegovim žrtvama svjedočio i na mnogo aktivniji način nego samo takvim supatništvom. On je za cijelo vrijeme rata (a i kasnije, sve do danas) gromko, beskompromisno, čak izazivački prkosno, katkad baš paroksistički, javno prokazivao i psovao, kleo i proklinjao srpsko i crnogorsko četništvo, opredijelivši se bez ikakve zadrške i računa za one koji pate i stradavaju od njegovih suplemenika.
 
"Glenny je četnik!"
 
Rezultat takvoga angažmana, etičkog i umjetničkog, socijalnog i intelektualnog jesu sjajne knjige, poput prozno-esejističke s ubitačnom parafrazom u naslovu Smrt je majstor iz Srbije, ili čudesne pjesničke zbirke Poljska konjica. Ako književnost jest memorija svijeta, Vešovićeve knjige će uvijek biti prvorazredan književni dokument, koji će osiguravati da stradanje Sarajeva i Bosne u ratu 1992-95. nikada ne bude izbrisano iz te memorije.
 
Crnogorac kojega nisu "u Mletke šiljali", abruptan, direktan, bez trunke diplomatske ili čaršijske sklonosti uvijanju, Vešović nije nimalo ugodan kada saopćava neki od svojih opsesivnih ceterum censeo. Lično svjedočim o jednoj takvoj situaciji, u kojoj sam propadao u zemlju zbog vlastite hipertrofirane pristojnosti, i u isti mah bio ponosan što sam na "Markovoj strani". Sjedili smo u vrijeme rata nas četiri-pet bosanskohercegovačkih "alternativaca" u jednoj od radnih soba washingtonskoga Nacionalnog instituta za demokraciju, gdje nas je bilo pozvalo da svjedočimo o mogućnostima nepodijeljene Bosne i Hercegovine. Među domaćinima bio je i Misha Glenny, poznati publicist koji je na početku rata uspio fascinirati cijelo "građansko" Sarajevo svojim umiljatim filosrpskim elaboracijama... No, otada je već prošlo dosta vremena, i Vešoviću je Glenny odavno bio jasan. Naš sastanak još nije bio pravo ni započeo, glavni domaćin jedva da je izgovorio zadnju riječ svoje pozdravno-uvodne besjede, a Vešović skače: "Ja moram nešto reći prije svega!" Svi se zglêdamo, domaćin nema kud - kurtoazno daje Marku riječ. Gledajući u oči Glennyja koji mu sjedi preko puta, Vešović istresa iz sebe: "Misha Glenny je za mene četnik, i to hoću da se zna, pa da možemo razgovarati dalje..."
 
Dok sam kod upamćenih slika s Vešovićem, evo još jedne. Gosti smo, profesor Enver Kazaz, Vešović i ja, nekoga poslijeratnog ljeta u Baru, na lijepoj kulturnoj priredbi Barski ljetopis. Pred dupke punom dvoranom ljetnjikovca kralja Nikole Vešović je upravo odslušao Kazazovu besjedu o svojoj poeziji, i ustaje da čita pjesme iz Poljske konjice. Onakav kakvoga ga je Bog dao, što će prvo, nego pjesmu Panj. To je blank verse monolog majke, muslimanke, koja govori svoj bol za ubijenim sinom. Posvećena je pjesma Skenderu Kulenoviću, o čemu Vešović u uvodu knjige kaže: "Htio sam da se moja muslimanska majka ogledne u njegovoj pravoslavnoj. Osjećate li kako su u ovoj rečenici prisvojne zamjenice i pridjevi poludjeli kako bi mogli izreći istinu?" Kako pjesnik dalje govori svoje stihove, tako je on sve više uistinu ta žena, ta muslimanka, i tako se dvorana sve više ledi. Gotovo da postaje neizdrživo. Umuknulo je i komešanje ispred dvorane, koje je dopiralo od množine onih što se nisu uspjeli ugurati unutra.
 

LINČ JE MAJSTOR IZ ČARŠIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.