Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator



Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
20. srpnja, 2006.

ZAŠTO SU SE UPISI NA FAKULTETE PRETVORILI U DIO DRUŠTVENE FARSE

INDEKSI IZ ROVOVA
Dean DUDA
19. srpnja, 2006.

Feudalni, pseudogenetski, fašistoidni diskurz koji zasluge ili krivicu roditelja, neovisno radi li se o obrazovanju, asfaltiranom putu ili javnoj rasvjeti, prenosi na njihove potomke zapravo je dio vrijednosnog sustava domaće roditeljske kulture. Umjesto da usmjerava i potiče autonomiju tek stasalih punoljetnika, roditeljska kultura u zloćudnoj kombinaciji brižnosti i mržnje koristi svaku prečicu kako bi svojima, uz uvijek prisutno opravdanje, olakšala život u zemaljskoj dolini suza

< > | cijeli članak | verzija za tisak

zagrebacko_sveuciliste_150.jpgNegdje pri kraju Svjetskog nogometnog prvenstva, da se slučajno ne zagubi društvena usredotočenost na lošu igru, započelo je dvotjedno domaće natjecanje u visokoškolskoj gluposti. Izravan povod toj provali koječega bili su (žargonski i, što mogu, pogrešno) prijemni, a točnije i u skladu s postojećom terminologijom – prijamni, razredbeni ili klasifikacijski ispiti na hrvatskim sveučilištima.

Mediji su se pobrinuli da spektakla ne izostane, osobito u glavnom gradu, jer sveučilišta u drugim gradovima lojalno šute, nadajući se, vjerojatno, ipak nekoj većoj milosti. Čak su i elementarne činjenice snalaženja – kako pronaći zgradu odabranog fakulteta, rođake kod kojih valja prenoćiti, kako kupiti tramvajsku kartu, pogoditi Trnje ili Borongaj – medijski pretvorene u vještinu za koju je potrebna gotovo specijalistička vojna obuka. To da se mladi ljudi koji upisuju fakultete tretiraju kao ovce samo potvrđuje kakvi su standardi medijskih pastira. I dok iščekujemo treći nastavak jutarnjolistovske pustolovine Mande i Mateje, djevojaka iz Ličkog Osika na prijemnom u Zagrebu, nadamo se da su uspjele u svojim namjerama i da su napokon otresle krpelje koji su ih posisali za magazinski Brucoš Challenge.
 
Ideološki background
 
Dakle, jedini unaprijed nevini na tom natjecanju bili su tzv. pristupnici ili kandidati, odnosno mladi ljudi koji upisuju studij. Svi ostali sudionici, bili oni dio mlohave i inertne akademske zajednice, resornog ministarstva ili, pak, predstavnici zakonski povlaštenih, igrali su čudnu dezorijentiranu igru utemeljenu na neiskrenosti, strahu, prijetnjama i pokazivanju sile. Racionalni akademski argumenti proistekli iz stečevina demokratskog i javnog obrazovanja umakali su se u domovinski vazelin, gola sila nalazila je vlastito utemeljenje u zakonskim odredbama, a ono malo slobodnomislećih glavica prokazano je s obzirom na stereotipizirani ideološki background fakulteta s kojeg dolaze.
 
U zadnjim televizijskim akordima rasprave (Fokus, HTV1, 18. srpnja) taj je zagrebački fakultet istaknut kao jedino problematično mjesto sustava i uspoređen s korumpiranim pravosuđem. Zagovornik te teze istodobno je ustvrdio da nitko ne postavlja pitanje o djeci onih koji su se oglušili na pet mobilizacijskih poziva, o djeci onih koji su za vrijeme rata izbjegli u inozemstvo ili o djeci aboliranih četnika koji se vraćaju u Hrvatsku. “Državu smo stvarali ponajprije za sebe i za svoju djecu, a onda i za sve ostale” – zaključio je čelnik HVIDRA-e, a prisutna voditeljska, doministarska i akademska tjelesa šutjela su kao zalivena. Nitko, ama baš nitko se nije usudio prozboriti štogod u prilog djece koja, kakvi im god bili roditelji, ne smiju ispaštati u njihovo ime.
 
Brižnost i mržnja
 
Taj feudalni, pseudogenetski, fašistoidni diskurz koji zasluge ili krivicu roditelja, neovisno radi li se o obrazovanju, asfaltiranom putu ili javnoj rasvjeti, prenosi na njihove potomke zapravo je dio vrijednosnog sustava domaće roditeljske kulture. Umjesto da usmjerava i potiče autonomiju tek stasalih punoljetnika, roditeljska kultura u zloćudnoj kombinaciji brižnosti i mržnje koristi svaku prečicu kako bi svojima, uz uvijek prisutno opravdanje, olakšala život u zemaljskoj dolini suza. I neprestano govori u njihovo ime, neprestano ih zastupa, stišava, intervenira u događaje i arbitrira u slučaju spora. Ako dolazite po dijete u vrtić i protiv svoje volje svjedočite beskrajnim roditeljskim razgovorima s tetama, ako ste primorani na barem dva mučna roditeljska sastanka posvećena maturalnom izletu gdje se o osamnaestgodišnjacima govori kao o tek prohodaloj dječici izloženoj propuhu ili ako do vas dopire dijalog majki i očeva o akademskoj korumpiranosti dok pred vratima fakulteta iščekuju ishod ispita, onda ste uvelike upućeni u genezu i stanje pomahnitale roditeljske kulture.
 
Upravo su njezini kriteriji, nježno zamotani u nepovjerenje spram sustava (što god to značilo i na koga se god odnosilo), tranzicijsko kokolavanje i smanjenu vjeru u racionalnost punoljetnih mladih ljudi označenih kao “naša djeca”, na više razina upise na fakultete pretvorili u dio društvene farse. Nije baš da trebamo nešto žaliti za vremenima kad se roditelje oko fakulteta nije moglo pronaći sitnozorom jer je stasaloj mladosti dekadentnog socijalizma bilo ispod časti trpjeti prisutnost ovlaštenih skrbnika, ali trenutno stanje prometnulo se u tužnu karikaturu akademskog roditeljstva.
 

INDEKSI IZ ROVOVA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA
br_1087_150.jpg