TREBA LI HRVATSKOJ ZAGORKA?
Tatjana GROMAČA
19. srpnja, 2006.

Ona država koja meni da film, ja ću za tu državu raditi. Jer je stvar s Hrvatskom ovakva – dobila sam jedanaest-dvanaest međunarodnih nagrada, i još malo više u Hrvatskoj, i od kada sam napravila tog "Dečka kojem se žurilo" i postigla uspjeh, hrvatsko Ministarstvo kulture mi, praktički, nije htjelo financirati niti jedan projekt. Prošle godine dala sam molbu za film o Zagorki, no naše Ministarstvo nije našlo za shodno da za pedesetu obljetnicu smrti Marije Jurić Zagorke i za sljedeću godinu koja će biti godina Zagorke financira taj projekt

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Biljana Čakić-Veselić značajnije je ime u novijoj hrvatskoj kinematografiji, ali i puno šire. Njeni su dokumentarni filmovi doprli do mnogih filmskih festivala, često su nagrađivani, čak i prikazivani na redovnim kino programima u nekim zemljama, tako da ova mlada režiserka (Vinkovci, 1967.) danas već ima zavidnu reputaciju, iako se o tome u Hrvatskoj ne zna previše. Prvi značajan film iz dosadašnjeg opusa Biljane Čakić-Veselić, koji joj je osigurao brojne nagrade i ugled, jest film iz 2001. godine – "Dečko kojem se žurilo". U tom je filmu autorica ispričala osobnu priču – priču o potrazi za tijelom brata nestaloga u ratu. No Biljana Čakić-Veselić snima filmove od ranih devedesetih, i to su uglavnom filmovi koji za svoju temu imaju rat, život prognanika ("Priča o suncokretu", "Prognano djetinjstvo"), potragu za civilima i braniteljima nestalima u ratu ili probleme s kojima se Hrvatska susreće nakon rata (ciklus od tri filma naziva "Polja smrti").

Bilo je moguće vidjeti njene TV filmove "Vilim", "Gunjci iz sela Šćulci", "Berlin", a filmovi "Start the end" i "Enigma" također su neki od nagrađivanih. Zadnjih godina Biljana Čakić-Veselić živjela je i snimala u Sloveniji, gdje su nastali filmovi "Krka i ljudi", "Motovun – filmski Woodstock", "Across the border", cjelovečernji igrani film "Vidovnjakinja". Trenutno radi na cjelovečernjem dokumentarno igranom filmu o Mariji Jurić Zagorki, a mi smo je zatekli u Puli, gdje u sklopu Pula Film festivala predaje na filmskoj radionici.
 
Hrvati i žene
 
- Zadnjih ste godina živjeli i radili u Sloveniji, no prije godinu i pol vratili ste se u Hrvatsku…
 
- Trenutno živim između Slovenije i Hrvatske, jer mi muž živi u Sloveniji, a to gdje ćemo živjeti ovisi o tome tko će prvi dobiti neki "stalniji" posao, ili recimo, film. Ona država koja meni da film, ja ću za tu državu raditi. Jer je stvar s Hrvatskom ovakva – dobila sam jedanaest-dvanaest međunarodnih nagrada, i još malo više u Hrvatskoj, i od kada sam napravila tog "Dečka kojem se žurilo" i postigla uspjeh, hrvatsko Ministarstvo kulture mi, praktički, nije htjelo financirati niti jedan projekt. Prošle godine dala sam molbu za film o Zagorki, već treću godinu radim na tom projektu, međutim, bez pomoći našeg Ministarstva, što je jako teško. Uglavnom, naše Ministarstvo nije našlo za shodno da za pedesetu obljetnicu od smrti Marije Jurić Zagorke i za sljedeću godinu koja će biti godina Zagorke financira taj projekt.
 
Jasno, ja ću ipak nastaviti raditi, imam sreću da radim s dobrim suradnicima i dobrom producentskom kućom, "Fade In", koja je inače poznata po aktivističkim dokumentarcima. Vratila sam se u Hrvatsku jer je to moj senzibilitet i mentalitet, mjesto odakle crpim ideje i snagu, međutim, ako tu ne budem mogla raditi filmove... Za "Zagorku" sam dobila veliku višestranu podršku od Grada Zagreba i vladinog Ureda za ravnopravnost spolova, pronašli smo ljude koji imaju senzibilitet za takve priče i koji će pomoći, ali za jedan takav povijesni, kompleksni film trebamo mnogo više.
 
- Kako to da ste, nakon toliko nagrađenih filmova, u Hrvatskoj opstruirani kao autorica?
 
- Pa, ne znam da li sam opstruirana, ne znam šta je na stvari, možda se ja nisam dobro snašla... To bih ja voljela da Ministarstvo netko pita, prvo mi daju Nazorovu nagradu, a onda ništa... "Dečko kojem se žurilo" nije jedini film, sudjelovala sam u jednom omnibus filmu kojeg sam radila za jednu bečku kuću, koji je proglašen jednim od najboljih filmova u Evropi, i koji je, na moju sreću, pokazan u Motovunu, inače ga ovdje nitko živ ne bi vidio niti bi čuo za njega. Taj je film dobio četiri važne međunarodne nagrade, bio je ozbiljan kandidat za Cannes. Nažalost, ispada da su zemlje koje u zadnje vrijeme financiraju moj rad Austrija i Slovenija, a ne Hrvatska.
 
A "Zagorka" je jedan film koji je trenutno neophodan, ta je žena na puno razina ovdje bila prva – prva žena novinarka u jugoistočnoj Evropi, prva politička reporterka, najčitanija književnica ikada kod nas... Njene kvalitete nemamo vremena nabrojati sada kada se bliži pedeset godina od njene smrti, što je obljetnica koja bi se mogla obilježiti.

TREBA LI HRVATSKOJ ZAGORKA?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.