Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
20. srpnja, 2006.

stojic 80.jpg
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
SARAJEVO
19. srpnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U gradiću Reichenau u Austriji umro je iznenada glumac Toni Böhm. Spremao se za glavnu ulogu u Zweigovu komadu Opojnost preobražaja, na ljetnim igrama u tom austrijskom pitoresknom mjestašcu. Umro je dan uoči premijere - nije se pojavio na glavnoj probi i garderober ga je našao hladna u hotelskoj sobi. Imao je svega pedeset sedam, reklo bi se bio je u cvatu zrelosti. Otišao je ostavivši veliki krater u austrijskoj umjetnosti. Bio je prvak bečkog Volkstheatera, drugog austrijskog kazališta, kojeg su u devetnaestom stoljeću osnovali jedan industrijalac i jedan umjetnik, kako bi napravili kontrapunkt razvikanome teatru Hofburga.

S Böhmom sam se družio u proljeće 2001. godine, u vrijeme kad je s mojom suprugom igrao u Bernhardovu dramatiziranom djelu "Wittgensteinov nećak". Toni Böhm glumio je tad samog Bernharda, dok je Hasija Borić nosila rolu "žene Bernhardova života" Hedwig Stawianicek. Ovaj Bernhardov kratki roman opisuje sudbinu Paula Wittgensteina, genija i luđaka, s kojim autor bijaše vezan nevidljivim nitima prijateljstva i bolesti. Radnja se romana odvijala u dvije stare bečke bolnice - u sanatoriju Wilhelminen i u staroj duševnoj bolnici Am Steinhof. U prvoj bolnici ležaše Bernhard, a u drugoj Paul. Gledao sam Böhma i u mnogim drugim rolama - blistavo je igrao Cyranoa, potom opet Jeana s Hasijom u Ionescovu "Nosorogu"...

Dok je sa mnom pričao o Dubrovniku, jedinom gradu na Balkanu koji je redovito posjećivao, ni slutio nije da ću mu baš ja u jednom dalmatinskome listu pisati ovaj memento mori. Kad sam prije nekoliko godina i sam ležao na Wilhelminenbergu, sjetio sam se Wittgensteinove rečenice iz Thomasova monologa kad govori o svome stricu Ludwigu: "Najluđi u našoj obitelji, Multimilijunaš kao seoski učitelj!". Poznato je, naime, da su Wittgensteini stekli ogromno bogatstvo kao ratni liferanti i waffenschieberi, a da je čuveni filozof taj novac munjevito spiskao. Članovi obitelji su ga smatrali luđakom, a upravo je on pronio slavu imena Wittgensteinovih u vječnost.

Tako me razmišljanje o plemenitome Toniju Böhmu i njegovu Wittgensteinu vratilo u stvarnost naših ratnih profitera, od kojih sam jednog slučajno sreo za boravka u Mostaru, na ovogodišnjim "Šantićevim susretima". Poznavao sam ga od rane mladosti - u svemu prosječan, školu je jedva završio seleći se iz grada u grad. Do rata je stanovao u dvosobnome stanu s obitelji, a danas je vlasnik pola grada. Susret s njim ostavio me potpuno ravnodušnim kao i prije dvadeset godina, kad nije imao za cigarete. Uozbiljio sam se te napravio duži uvod kako sam i sam ušao u privatluk, ali da bih svoje poslovne poteze efikasno doveo do kraja, trebala bi mi od njega novčana pozajmica (rekao sam dvadeset tisuća eura), na što mi se on odmah počeo jadati kako ga oderaše poreznici, kako ovo nije zemlja za biznis, te kako on zapravo jedva sastavlja kraj s krajem. "Dakle, ništa od posudbe?", kao nervozno sam ga prekinuo, na što se on počeo kleti i zaklinjati i Bogom i rodbinom da nema dinara, a inače ja nisam ni svjestan koliko on mene cijeni. A kad mi je spomenuo još i moju poeziju, prsnuo sam u smijeh baš kao Bernhardov Paul, platio nam obojici piće i lagano se udaljio...

"Tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli", riječi su izvrsnog bosanskog pjesnika Amira Brke, kojim počinje najnovija knjiga pjesama "Morija" drugog bosanskog majstora Abdulaha Sidrana, koja se prije desetak dana pojavila na kioscima kao specijalni poklon čitateljima jubilarnog izdanja tjednika Slobodna Bosna. Knjiga "Morija" (kuga, epidemija, pošast) nastavlja onaj slijed Sidranovog pjevanja započet knjigom "Sarajevski tabut", objavljenom 1993. godine, u kojoj autor svoju prijeratnu raskošnu poetiku svodi na stilski "oskudnije" pjesme koje bilježe i pamte sarajevsku ratnu golgotu. Maštu tu zamjenjuje paklena stvarnost grada pod opsadom, a pjesnik najčešće dokumentarnim postupkom izdvaja kratke sižee, priče koje svojom nježnošću u spepeljenom svijetu otkrivaju imanentnu poeziju. Tako nastaju njegove čuvene pjesme kakve su "Mora", "Zašto tone Venecija", "Sarajevska molitva", "Planeta Sarajevo".

NASLOVNICA