Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
20. srpnja, 2006.

heni 80.jpg
Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
SUMRAK
19. srpnja, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Velike, preplašene dječje oči opet pune televizijske ekrane. Majke te djece sjede za volanima automobila, jednako preplašene, ali odlučne da ih izvedu na sigurno, a taj safe place, to tobožnje sigurno mjesto jest neki izbjeglički logor, koji će uskoro niknuti, uz već gomilu postojećih na Bliskom istoku. "Nemam nuklearnu bombu, sin mi nije terorist, a ipak su mi srušili kuću, ostao sam bez ičega", riječi su jednog očajnog Libanonca, jedne, bezdušnim političkim rječnikom kazano, nevažne kolateralne žrtve, tek jedne od onih skoro tristo ubijenih u Libanonu u samo nekoliko dana od bjesomučnog napada na tu susjednu zemlju, što ga je poduzela izraelska vojska, e kako bi natjerala libanonski Hezbollah da vrati dvojicu otetih izraelskih vojnika.

Povod ma koliko sitan, uvijek je tako tipičan i dobrodošao, jedno silovanje na Kosovu, jedan krivi pogled nekog Bošnjaka usmjeren prema nekom Srbinu, jedna kriva riječ nekog Hrvata izgovorena susjedu Srbinu u bivšoj Krajini, ili obratno, jedan oteti izraelski vojnik od strane Palestinaca... više nego dostatan grijeh da bi se generali pokrenuli i dosadno uobičajenu "nisku razinu sukoba" podigli na višu, pa zatim najvišu, onu kada je konačno dopušteno upotrijebiti svu onu gomilu proizvedenog, a nikada upotrijebljenog oružja, sukob u kojemu će se zaliječiti frustracije generala koji šute i pate u vremenima kada razum govori, i konačno sukob u kojemu će se moći prigrabiti makar metar-dva tuđeg teritorija.

Izrael je opet pustio s lanca svoje generale, glas razuma, ako ga više uopće ima, potpuno je utihnuo, tenkovi i avioni ruše libanonske gradove, Bejrut, za kojega kažu da je nakon obnove postao jedan od najljepših gradova svijeta, opet je u plamenu, u samo šest dana izraelsko je zrakoplovstvo porušilo libanonsku civilnu infrastrukturu, mada su, kažu, gađali samo vojne objekte, u samo šest dana poginulo je skoro tristo ljudi, većinom civili, djeca...

Malo prije napada na Libanon, zbog jednog je otetog izraelskog vojnika, u Gazi ubijeno najmanje stotinu civila, u Haifi pak izraelski građani stradavaju od nasumične paljbe hezbollaških minobacača, itd., itd, omča smrti steže se i opet oko vratova civilnog stanovništva koje ili gine, ili pokušava pobjeći, dok izraelska vlast diplomaciju i pregovore supstituira generalima, ovi pak, poznato je, mrze kada im uniforma povuče miris naftalina, a skupo oružje prekriju naslage hrđe, i jedva čekaju krenuti "u boj, u boj, za narod svoj!". Pa na pitanje je li izraelska reakcija na otmicu jednog njihova vojnika i na provokacije libanonskog Hezbollaha bila pretjerana, ambasador te zemlje u Zagrebu cinično odgovara u Jutarnjem listu kako se "proporcionalnost akcije mora mjeriti širinom prijetnje", a budući da bi Hezbollah, i ne samo on, nego i čitav arapski svijet, imao valjda biti posvećen jedino uništenju Izraela, onda je stvarna akcija na teoretsku prijetnju sasvim prirodno rezultirala uništenjem libanonske infrastrukture, nesmiljenim ubijanjem civila i masovnim izbjegličkim valom. Gospodin ambasador još je kazao i to kako su oni mogli tu "akciju" završiti u samo dva dana, ali "želimo izbjeći žrtve među civilima u Libanonu jer je to miroljubiva, turistička zemlja s kojom nemamo problema od kako smo se povukli s juga, 2000.".

Iz te "miroljubive, turističke zemlje" danas, međutim, odlaze tisuće njenih građana, jer su im kuće srušene, ili zato jer od ratnog pakla žele spasiti svoju djecu, njih s one strane granice dočekuju izbjeglički logori, dok su velike sile svoje građane na vrijeme odvele na sigurno, a povukli su se i činovnici Ujedinjenih naroda. One institucije čijim je šefovima već moralo stići do mozga, ali nije, da se novo krvoproliće zbog oskvrnutog "suvereniteta" Izraela može zaustaviti jedino slanjem njihovih mirovnih snaga koje bi razdvojile strane u sukobu. Jer u trenucima kada se generali žestoko raspojasaju, a ubijeni se civili cinično nazivaju kolateralnim žrtvama (sjetimo se Bosne), čak i suha logika ukazuje na nužnost intervencije međunarodnih snaga koje bi imale zaštititi civilno stanovništvo i omogućiti mir unutar kojega bi se o državnim granicama Izraela, ali i Palestine, još jednom pokušalo razgovarati za stolom, umjesto za tenkom.

NASLOVNICA