KOLIKO ŠUŠAKA ČUČI U MIAMIJU?
Ivo BANAC
9. kolovoza, 2006.

Kuba će nakon Castra postepeno ući u "tranziciju", možda ne odmah, ali relativno brzo. Vladajuća je nomenklatura svjesna da neće moći izdržati pritisak nakon odlaska braće Castro. Za nju je jedino relevantno pitanje hoće li vlastitim snagama nadgledati proces tranzicije ili će taj proces, uz moguće kobne posljedice za nositelje sadašnjeg poretka, preuzeti njihovi neprijatelji uz podršku emigracije i SAD-a

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Umrijet će Fidel. Moram priznati da me ta, pretpostavljam skora, neminovnost nimalo ne veseli. Riječ je o jednom tragičnom liku i jednom tragičnom poduhvatu. Kubanska revolucija – svojom spontanošću, svojim imedijatizmom – predstavila se početkom 1960-ih godina novim poglavljem nade, ne samo u Latinskoj Americi. Mi koji se sjećamo naboja Fidelovih prvih nastupa izvan Kube, u Caracasu, u newyorškom Central Parku, ne možemo zaboraviti taj svježi i posve uvjerljiv jezik, koji nije imao ništa zajedničko s petrificiranim jezikom i ritualom dekadentnog komunizma. No, upravo je individualizam Castrove "nepartijne" revolucije, kao i pritisak Washingtona, doveo do stasanja jedne nove tiranije – tiranije "spontanog" tipa. Kubanska je revolucija logikom Castrove protuinstitucionalne megalomanije, te intervencije i blokade što su nametnuli Eisenhower i Kennedy, uletjela u sovjetski konvoj, te stvorila cijeli aparat represije od cenzure do konclogora, a da je gerilska elita tek 1965. pristala da oformi Komunističku partiju, progutavši pri tom stare staljiniste, koji su još 1950-ih podržavali Batistu i klonili se "malograđanskih" pripadnika Castrova Pokreta 26. srpnja.

Sterilna agonija
 
Sad, na kraju puta, ostali su samo diktatura i sterilna agonija nestašica, jedna retrogradna nostalgija našeg djetinstva, sunčani Dubrovnik ili Split, Havana ili Santiago, svejedno, bez građevinskih lobija i stranih investitora, bez gužve i osobnih automobila, bez privatnika i razvratnika, uz pokojeg turistu, pravog ili "revolucionarnog", ali nikad u jahti (osim tužnog ex-kralja Faruka), te uz stalnu papagajštinu partijskih sinekurista, koji se uvijek zamišljaju nezamjenjivima. A kad bi netko od njih pretjerao, dogodilo bi mu se isto što se u lipnju, dakle prije manje od dva mjeseca, dogodilo Juan Carlosu Robinson Agramonteu, bivšem članu Politbiroa KP Kube, koji je osuđen na 12 godina robije zbog korupcije. Fidel je, naime, prošlog siječnja odlučio da je korupcija veća opasnost za revoluciju od SAD-a...
 
Kuba će nakon Castra postepeno ući u "tranziciju", možda ne odmah, ali relativno brzo. Vladajuća je nomenklatura svjesna da neće moći izdržati pritisak nakon odlaska braće Castro. Za nju je jedino relevantno pitanje hoće li vlastitim snagama nadgledati proces tranzicije (preko ovakvih ili onakvih izbora, ovakvih ili onakvih stranaka) ili će taj proces, uz moguće kobne posljedice za nositelje sadašnjeg poretka, preuzeti njihovi neprijatelji uz podršku emigracije i SAD-a. Budući da je Kuba po mnogo čemu slična Titovoj Jugoslaviji, ja bih se kladio na tranzicijsku nomenklaturu, koja će oplakati Fidela i nastojati da ga u ničemu ne slijedi. No, upravo stoga što je emigracija golema i blizu, kao uostalom i SAD, možda bi s okladama trebalo pričekati.
 

KOLIKO ŠUŠAKA ČUČI U MIAMIJU?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.