ONAJ TKO IMA DRŽAVU NE MOŽE IMATI I OSVETU
Igor LASIĆ
9. kolovoza, 2006.

Spominjući da je za ratne zločine u Škabrnji počiniteljima dosuđeno ukupno gotovo 400 godina kazne nisam mislio reći kako je to dovoljno, nego da pravosuđe ipak nije stajalo skrštenih ruku. Ne stoje, dakle, priče kako za zločin nad Hrvatima nitko nije osuđen. U Lepoglavi oko 40 Srba izdržava kaznu za ratni zločin, od toga njih 11 izdržava kaznu od 20 godina zatvora. To što neki misle kako oni ne bi trebali izdržavati kaznu, druga je priča. Ali, država ih je osudila. A treba znati da onaj tko ima državu ne može imati i osvetu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Je li "Oluja" bila legitimna oslobodilačka akcija ili ratni zločin etničkog čišćenja, kako nam to sugeriraju jednoznačni odgovori, ili je, pak, na pitanje o njoj nemoguće odgovoriti jednostavnim zaokruživanjem ponuđenih izričitih rješenja?

- Pregovori dviju zaraćenih strana nisu bili donijeli rezultate, kao što znamo, Milan Martić je odbio Z4 na zahtjev Beograda, a na osnovi prethodne rezolucije UN-a stvorene su pretpostavke da se hrvatska vojska i policija pokrenu radi uspostave teritorijalne cjelovitosti i mira na području Republike Hrvatske. S te strane i u tom smislu, akcija je bila legitimna. Međutim, zna se također ono što su grube činjenice: za vrijeme i neposredno nakon prolaska prvih jedinica Hrvatske vojske izvršena su masovna ubojstva preostalih civila te sustavno paljenje kuća i čitavih naselja. I još ono što je možda najveće opterećenje za osobe koje su postupale kao vojnici Hrvatske vojske čistoga srca, rukovođeni idejom slobode i mira – uvjeren sam da je takva bila većina onih koji su obavili svoju građansku dužnost – naime, nakon "Oluje" bio je poduzet čitav niz administrativnih, zakonskih i političkih radnji u onemogućavanju povratka Srba u Hrvatsku.

Drugim riječima, ako je u najvećem broju slučajeva hrvatski vojnik u srcu imao uspostavu mira i teritorijalne cjelovitosti, barem dio hrvatske politike imao je za cilj protjerivanje hrvatskih Srba ili onemogućavanje njihova povratka. O tome govore podjednako brutalne fizičke činjenice i brojne izjave, kao i dokumenti koji su nakon toga ostali. Tome treba dodati još nešto o čemu postoje prilične indicije – da su se Zagreb i Beograd prije same "Oluje" dogovorili oko etničkog čišćenja. Ne oko mira i teritorijalne cjelovitosti, nego oko preseljenja i onemogućavanja povratka. To je ono što najviše opterećuje i baca sjenu na legitimitet "Oluje" u onom njezinom dijelu koji je neosporan i za mene kao hrvatskog građanina te Srbina u Hrvatskoj. Prvo treba odvojiti od drugoga, ali ne radi prešućivanja nečega, nego radi istine.

Ratne vođe

- Malo se odvaja, zapravo jedino radi prešućivanja dijela istine. Rijetko se nudi integralna slika "Oluje", mnogi manipuliraju parcijalnim analizama. Zašto je tako sve od "Oluje" pa do danas, 11 godina poslije rata, bez većih oscilacija?

- Zato što još uvijek u dobroj mjeri živimo u okolnostima naslijeđa ratnih vođa. Njihovo naslijeđe je u različitim segmentima našeg društvenog života i dalje veoma živo. Nismo se suočili sa sadržajem te baštine. Danas su se u Hrvatskoj ipak mnogi spremni suočiti s činjenicom da je pokušaj podjele Bosne i Hercegovine u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem bio nedopustiv. Ali, malo je onih koji će priznati da je podjela Bosne imala veze i sa svim onim što je tokom "Oluje" učinjeno sa Srbima u Krajini. Malo će ljudi reći da su planovi ratnih vođa bili puno ambiciozniji. Zato se o njihovom naslijeđu ne diskutira na primjeren način, zato se ne čuje dovoljno cjeloviti odgovor kakvog sad ovdje spominjete.

- To podsjeća na jednu raniju našu historijsku šutnju, o svemu onome što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i nakon njega.

- Situacija je unekoliko zaista slična, a takav pristup danas najbolje pokazuju razmjene oštrih i teških riječi između Ive Sanadera i Vojislava Koštunice. Oni ustvari pokazuju da još uvijek nema adekvatne spremnosti za suočavanje s dojučerašnjim vremenom Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Dosta su dogurali u unapređenju međusobnih odnosa, pa čak i razgovoru o nekim stvarima vezanim uz devedesete, ali čim to postane javna tema, pozicije su i dalje krute. Hrvatska i Srbija, Srbi i Hrvati, svi smo još uvijek zatočenici onog doba. S tim ne možemo doći ni do vrata Evrope, kamoli preći prag.

ONAJ TKO IMA DRŽAVU NE MOŽE IMATI I OSVETU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.