Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
PLEČNIK
9. kolovoza, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

"Slovencu sunce jednom će da svane kad sve mu patnje u grob budu spale", na um mi pada taj Prešernov stih dok razgledam postav "Josef Plečnik, Architekt in Wien, Prag und Laibach" u bečkom Ringturmu, a pod pokroviteljstvom Wiener Städtische, zavoda što osigurava imovinu i lica. Jože Plečnik (1872.-1957.) sin ljubljanskog tišlera i sam se, slijedeći očev nauk, bijaše upisao na stolarski zanat na Gewerbeschule u Grazu, ni ne sluteći da će postati nesuđeni nasljednik Otta Wagnera i tako obrazovati moderne identitete tri srednjoeuropska grada – Beča, Praga i Ljubljane. Stolarski naučnik postat će prvim studentom najelitnije likovne škole austrougarske, izgradit će tisuću i jedan dragulj, ali mu sunce nikada zasjati neće. Njegov život bijaše obasjan tek svjetlom nemira, lutanja i stranstvovanja.

O Plečnikovu životu i ovoj najnovijoj izložbi posvećenoj njegovu genijalnom djelu razgovaram sa Bogdanom Bogdanovićem (Beograd, 1922.) u njegovu bečkom stanu. Ovaj beogradski koljenović, najstariji srpski disident, arhitekt i filozof gradova, čiju graditeljsku i intelektualnu karizmu upoređuju s Plečnikovom, priča mi kako je ovih dana u tisak spremio posljednju knjigu svoje memoarske trilogije, pod naslovom Zelena kutija. U toj knjizi sistematizirao je tisuću i jedan zapis iz grotla jedne kartonske kutije, koje je svojim papirima i papirićima "hranio" desetljećima. Pijemo crveno gradišćansko vino i prisjećamo se zajedničkih poznanika i prijatelja, potom razgovaramo o porušenim gradovima. Najviše ga, kaže, zanima sudbina Partizanskog groblja mostarskoga, ali ja ga ne mogu obradovati nikakvim dobrim vijestima iz mog zavičajnog grada. Most je, doduše, podignut, ali su dva druga graditeljska bisera ovog grada – njegovo partizansko groblje i Ugljenova "Ruža" na milost i nemilost prepušteni vandalima.
 
Teoretiziramo o razlici između ruske monumentalne spomeničke arhitekture, sovjetske socrealističke figuracije tako dominantne u memorijalnoj morfologiji socijalističke Jugoslavije i Bogdanovićevih "antipodnih" apstrakcija, kamenih cvjetova i figura. Bogdanovićevo djelo, makar se nalazilo na središtu nekadašnjih egzercira i poljana smrti slavi ljubav i praznuje život, neuništiv i stalan kao prštanje vodoskoka. "Jedno od najvećih priznanja stiglo mi je ovih egzilantskih godina od jedne Hercegovke, koja mi se povjerila da su je mama i tata 'napravili' na mome mostarskome spomeniku", kaže i u tom priznanju vidi potvrdu svoje graditeljske poetike. Priča mi da je svoj bogati arhitektonski i književni arhiv uspio prebaciti u bečki Architekturzentrum, kako bi ga spasio i zaštitio od balkanskih vandala koji su ovih zadnjih godina pokazali da ne postoji ništa na ovome svijetu što bi njima bilo sveto.
 
Vraćamo se ponovno Plečniku. Malo je poznato da je veli Jože za svoj diplomski rad na Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti imao oblikovanje jednog morskog kupališta u Scheveningenu, haškoj luci, a da je u Sarajevu projektirao crkvu sv. Josipa, koja nikada nije izgrađena. Sarajevo i Scheveningen, kao u kakvu crnome pretkazanju, postat će krajem milenija najznačajnije točke balkanskog zločina i kazne. Prošle godine, za svoj 50. rođendan, bijah u Scheveningenu i malo sam se raspitivao za te Plečnikove objekte, ali ne uđoh u trag. Sarajevska katedrala i sad postoji u nacrtu, koji sam vidio u jednoj bečkoj monografiji, a nije izgrađena stoga što stadlerovci u Sarajevu nisu mogli slijediti ideje genija, uvijek inspiriranog ekumenom i zajedništvom: Plečnikova ih je crkva svojim okruglim tornjem i divovskom kupolom suviše podsjećala na džamiju. Nije Plečnika, zbog njegove slavenske krvi, volio ni nadvojvoda Ferdinand, pa mu je stornirao izbor za mjesto Wagnerova nasljednika.
 

CAFÉ NOSTALGIJA: PLEČNIK
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.