Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
10. kolovoza, 2006.

culic 80.jpg
Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
BALDRICK U KNINU
9. kolovoza, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ako čovjeka nešto izludi tokom školovanja to su definicije. Netko je uvrtio u glavu da baš za sve treba nadrljati nekoliko redaka objašnjenja što je to, kao da ništa oko nas bez toga ne bi imalo smisla, iako su baš te definicije najčešće obične besmislice. Uz to su i najgora davež koja se, barem u školskoj dobi potpisanog novinara, vukla kao crijevo sve do fakultetskih godina, što je najgora uvreda zdravom razumu.

Naivčine koje to nisu imale priliku osobno iskusiti tretiraju te kao učenu glavu, a ti kod kuće gubiš dane i noći štepujući glupe definicije o svemu i svačemu. Samo zato što su neki tikvani zamislili da i najočitije stvari treba opisati i staviti na papir, što je isto kao da uz keficu za zube ili četku za cipele ide i precizno uputstvo kako se to koristi.

Pa ipak, ovdje sada imamo namjeru napisati jednu definiciju. Na tu strašnu žrtvu, koja se može poduzeti samo u najljućoj nevolji, tjera nas činjenica da i jedanaest godina poslije vojne akcije Oluja nema uputstva za njeno korištenje koje bi bilo iole prihvatljivo dvjema suprotstavljenim stranama. Ništa, ali baš ništa te dvije strane nisu svih ovih godina uspjele pretvoriti u zajednički stav o tom događaju, bez obzira što su dva ključna aktera Oluje, Tuđman i Milošević, mrtvi, a naslijedili su ih ljudi koji se praktički (Sanader) ili i na riječima (više Tadić nego Koštunica) ograđuju od svojih prethodnika.

Sve te nove činjenice u životima dviju država ne vrijedi ni pišljivog boba kada se dođe do vojne akcije Hrvatske vojske početkom kolovoza. Ta akcija kao da vraća u život spomenutu dvojicu ratnih vođa Srba i Hrvata, i o Oluji se govori toliko različito kao da je riječ o dva posve odvojena događaja, koji su se zbili u drukčije vrijeme i na sasvim drukčijem mjestu. Ali, prije nego što pređemo na to, evo napokon naše definicije.

Elem, Oluja je, kako je vidi ovaj novinar, bila legitimna vojna akcija poduzeta radi rušenja samoproglašene Republike Srpske Krajine, ali i radi toga da se unaprijed isplaniranim zločinima natjera Srbe da kolektivno napuste Hrvatsku (uz djelomično suučesništvo srpskih vođa i samoga Miloševića, koji su također poticali taj egzodus). Eto, to bi bilo to, uz dužnu ispriku onima kojima te stvari izgledaju toliko samorazumljivo da ovo smatraju samo još jednim tupljenjem o notornim stvarima.

Sebi uzimamo kao olakotnu okolnost što ovakve definicije nema ni u hrvatskim ni u srbijanskim školskim udžbenicima, niti će je, kako sada stvari stoje, biti do kraja života svih glavnih aktera ove priče. A neće je biti jer obje strane zauzimaju pozicije s kojih je približavanje zapravo nemoguće. U Beogradu Oluju tretiraju kao "veliki i nekažnjeni zločin" (Koštunica) i o nikakvom pravu Hrvatske da se riješi jedne pobunjeničke države u državi ne žele ni pomišljati. Ne pomaže tu čak ni to da bi i oni, da mogu, uklonili sa svoga tla novu državu u nastajanju (Kosovo), pa bi bilo logično da isto pravo priznaju i Hrvatskoj.

U Zagrebu, pak, drže da je Oluja bila veličanstvena oslobodilačka akcija, izvedena na način koji je "čist kao suza" (Sanader, Šeks), i nitko, ni Mesić, nije u stanju prihvatiti činjenicu koju je nemoguće ne vidjeti. To je da ovako masovan odlazak Srba, praktički cijelog srpskog naroda, naprosto ne bi bio moguć bez pomno utanačenog i bez sumnje zločinačkog plana (sa snimkama egzekucija kod Dvora na Uni ili bez njih).

Jedino dokle su se hrvatski državni čelnici spremni povući je da je pojedinačnih zločina bilo, no da oni nisu bili dio šireg scenarija, a inzistira se i da je do njih došlo tek poslije Oluje, koja na svaki način mora ostati čista. No to je neizvedivo pa i glupo, jer se te dvije stvari ne mogu odvajati (ista državna vlast i ista vojska i policija bile su u obje te faze), i to u krajnjoj liniji podsjeća na poznatu tezu lakirera NOB-a da na Bleiburgu nije ubijen nitko, nego su egzekucije vršene tokom "križnih putova".

Uostalom, sve kada bi se te događaje iz nedavne prošlosti prekrilo i tonama pepela, oni bi se i dalje zrcalili u sadašnjosti. Istina, ta sadašnjost nije jednoznačno bojena, pa se mora reći da je u povratku srpskih izbjeglica Hrvatska napravila pravo malo čudo, koje se u pravilu teško događa (BiH) ili se uopće ne događa (čehoslovački Nijemci, bugarski Turci...). Ali, istodobno u Hrvatskoj je sigurnost srpskih povratnika pala ispod razine sigurnosti "inorodačkih" naroda u Srbiji, pa čak i u BiH.

NASLOVNICA