Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
BANIJA
9. kolovoza, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Atif Dudaković danas je u penziji. U najboljim godinama uživa privilegije svoga statusa ratnog heroja i svojih generalskih zvjezdica. Na objavu strašne snimke masakra, što su ga počinili vojnici 5. korpusa armije Bosne i Hercegovine pod njegovim zapovjedništvom u selima blizu Dvora na Uni za vrijeme akcije Oluja, odgovara: "Ne, to nisu počinili moji vojnici, to su bili tek sporadični događaji..." I to je ta ključna rečenica i zadnja linija obrane svih zločina nad civilnim stanovništvom, bez obzira na uniforme počinitelja. "Bili su to sporadični zločini", verbalna je pretpostavka nevinosti za kojom posežu svi ovdašnji generali, i samo je stvar dogovora koliki ima biti broj masakriranih, e da bi se mogao eufemistički nazivati sporadičnim. Dva, tri, deset, dvadeset? Ili se nasumičnim ispadom, sporadičnim zločinom, a ne planskim ubijanjem, smije nazivati i užasan masakr, čak 220 seljana, Srba, u selima uz granicu Hrvatske i BiH, a čija su klanja pedantno zabilježena kamerom ubojica, vojnika Dudakovićevog 5. korpusa.

I sada se, međutim, kao i uvijek, kada snimke zločina ugledaju svijetlo TV ekrana, raspravlja isključivo o tome je li objava snimke masakra, kadrovi klanja, vezivanje mještana za zaprežna kola i sumanuta zabava povlačenja mrtvih tijela po cesti... je li dakle emitiranje tih snimki tempirano namjerno upravo u vrijeme obilježavanja obljetnice Oluje u Hrvatskoj, je li to podmetanje premijeru Sanaderu od strane srbijanske vlade zbog njegove inicijative za održavanje regionalne konferencije gdje bi se raspravilo o konačnom statusu BiH, pa dakle i o ukidanju nemoguće tvorevine Republike Srpske, je li to sve u sklopu izjava srbijanskog premijera i predsjednika kako je Oluja bila isključivo zločinački pothvat, pa bi ovo, eto, imao biti dokaz o zajedničkom sudjelovanju u zločinu hrvatske i bosanske vojske, itd.
 
No ono što se i opet skrilo negdje daleko u zadnji plan jesu gole činjenice i jesu žrtve, njihova imena, njihov status nezaštićenih mještana onih sela uz Unu, mještana koji su odbili pobjeći pred Olujom, vjerujući kako im se ništa zloga ne može dogoditi budući da nikome nisu ništa skrivili. Istina je, kazali su tako našem uredniku Ivici Đikiću još prije šest godina u reportaži čiji reprint objavljujemo, bojali su se mnogo više Muslimana nego Hrvata, sjećajući se onoga bivšega rata kada su Muslimani već jednom načinili pokolj na tom području, svakako nisu znali ni što je 5. korpus Armije BiH, još manje što su to Crne mambe koje su, kao tobože paravojna formacija, službeno pak kao pripadnici Druge gardijske brigade HV, sudjelovale u združenoj akciji oslobađanja toga dijela Hrvatske. Kada su i jedni i drugi konačno stigli, bilo je prekasno, prvi su ih urlajući nešto u vezi Alaha započeli klati, vezivati za kola i mrcvariti, drugi su sa svojim bogom na usnama, dovršili posao paljenja i pljačkanja njihovih kuća. Pa su tako u ovom slučaju veći krivci oni prvi, oni iz redova bošnjačkog naroda koji je bio trajno pretplaćen na dogmatizirani status žrtve kojoj se zbog veličine stradanja nipošto, što je sasvim pogrešno, ne smije pripisati zločin, ponajmanje tako okrutan, kao što je ovo banijsko klanje.
 
Kao da nas povijest stalno iznova ne uči kako žrtve lako postaju zločinci, te da na ovim našim prostorima naprosto nema nevinih, oni koji su jučer stradali od Srba, poput Hrvata, već sutra okrvavit će ruke, ubijajući civile, vlastite građane, oni koji su doživjeli mitski zločin Srebrenice, koliko sutra ubijat će također ni krivo ni dužno civilno stanovništvo...
 
A ono što se kao konstanta vuče kroz čitavo zlo naličje ovdašnjih ratova, što ih sve strane nazivaju oslobodilačkim i dostojanstvenim, jest upravo nevoljkost pravosuđa u svim državama bivše Jugoslavije da na vrijeme procesuira zločine o kojima u pravilu ima sva potrebna saznanja. Tako je bilo i sa zločinom nad banijskim Srbima, o čemu je policija napravila uviđaj još prije šest godina, da bi, međutim, čitava ta krvava storija završila u nekoj pravosudnoj ladici onoga trenutka kada je minula i haaška opasnost za zapovjednika HV-a s toga područja Petra Stipetića. I na tom je primjeru bilo jasno da naše pravosuđe, kada se radi o ratnom zločinu nad srpskim civilima, građanima Hrvatske, reagira tek onda, a i tada aljkavo, kada je izloženo pritisku međunarodnih institucija, točnije samo onda kada u pitanje dolazi lišavanje slobode nekog važnog tipa iz vrhova vojne ili civilne vlasti.
 

GLEDE & UNATOČ: BANIJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.