MLAĆENJE MATAVULJA
Saša SOJKIĆ
14. rujna, 2006.

U kulturnom dodatku Politike Duško Babić tvrdi da “u karakterologiji Hrvata, posebno onih koji su delili mali prostor sa Srbima, ništa nije moglo da izbriše frustrirajuću podvojenost konvertitstva”, i tu historijsko-psihološku "dijagnozu" potkrepljuje poređenjem dva književna dela: "Bakonje fra Brne" Sime Matavulja i "Mladih dana" Dinka Šimunovića, a pritom sistematski prećutkuje sve činjenice koje njegovoj komparatističkoj patvorini ne idu u prilog

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Junak ovog teksta, Duško Babić, nedavno je u subotnjem kulturnom dodatku Politike, glasila koje se tradicionalno bavi kreiranjem glavnog toka kolektivne svesti, objavio prilog pod naslovom “Dugi vekovi nepoverenja”. Uredništvo je, da bi, valjda, čitaocima otvorilo apetit za predstojeću intelektualnu gozbu, u podnaslov izvuklo sledeći navod: “U karakterologiji Hrvata, posebno onih koji su delili mali prostor sa Srbima, ništa nije moglo da izbriše frustrirajuću podvojenost konvertitstva.”

Do ovog dubokog uvida naš mislilac je došao – poređenjem dva književna dela! Babić polazi od zapažanja da je u Matavuljevom romanu "Bakonja fra Brne" (1892.), pored “podozrenja i otvorene mržnje koju 'kršćani' imaju prema 'rkaćima'”, tematizovano i potajno divljenje koje katolici gaje prema odvažnim i nepokornim pravoslavcima. Potvrdu za to nalazi, pre svega, u prikazu pomešanih osećanja junaka nakon što prerušeni hajduk Todorina pohara manastir u kojem je mladi Bakonja iskušenik. Matavulj, smatra Babić, time sugeriše da “kod dela dalmatinskih Hrvata (...) vekovi nisu ugasili svest o tome da su jedno sa Srbima, a da je 'dvoje od jednog' načinila katolička crkva unijaćenjem i prekrštavanjem 'šizmatika'”.

Plasiranje poluistina

U nastavku teksta postaje sve uočljivije da se Babićev komparatistički metod svodi na kombinaciju prividne neutralnosti i vešto plasiranih poluistina, što je preduslov svake uspele patvorine. “Matavuljeva 'dijagnoza' možda bi se i mogla osporiti kao pristrasna”, rezonuje “objektivni” Babić, “da je u potpunosti, samo u mnogo radikalnijem i eksplicitnijem obliku, ne nalazimo i kod jednog hrvatskog pisca (aha!), iz istog podneblja i vremena”, i zatim navodi jedno mesto iz autobiografije Dinka Šimunovića "Mladi dani" (1919.), gde se ovaj priseća kako je kao dečak živeo u kraju koji je bio u celosti pravoslavan, izuzev katoličkog sela Dumnjaci, čiji su mladi meštani bili redovno maltretirani od strane svojih brojčano nadmoćnih vršnjaka.

“Moj otac, majka i ja bijasmo katolici, no tada nijesam o tome mislio i stidio bih se da me je tko htio ubrojiti u Dumnjake”, piše Šimunović. Babić, pri tom, ne nalazi za shodno da čitaoca obavesti da je ovde u pitanju vizura desetogodišnjeg dečaka kojem je iznad svega stalo da se uklopi u sredinu, niti mu se vrednom pažnje čini čudnovata okolnost da je piščev otac, seoski učitelj i katolik, poštovan i omiljen među pravoslavnim stanovništvom. Isto tako, kada naglašava da Šimunović neretko “s prezirom govori o katoličkoj veri i njenim vernicima, a s neskrivenim oduševljenjem o pravoslavlju”, on nekako propušta da primeti da bi se to najpre moglo objasniti kao normalna reakcija deteta kojem živopisni pravoslavni obredi deluju privlačnije od strogih katoličkih rituala.

Inzistiranje na mržnji

Naš vajni komparatista, dakle, sistematski prećutkuje sve ono što ne ide u prilog njegovoj istorijsko-psihološkoj “dijagnozi”: na primer, činjenicu da je Simo Matavulj takođe napisao memoare – "Bilješke jednog pisca" (1898.-1903.) – u kojima stoji da je pisac nakon četvorogodišnjeg naukovanja u pravoslavnom manastiru, gle čuda, izgubio “vjeru u Boga”. On se, zatim, s toplinom i poštovanjem priseća svog učitelja, katolika don Stjepana Buzolića, od kojeg je naučio “da svaka stvar, ma i najozbiljnija i najsvetija, mora imati svoju smiješnu stranu, ali, takođe, da i najsmešnija mora imati svoje druge strane”.

U ovim se rečima krije ključ za tumačenje "Bakonje", koji Babić prenebregava kada u romanu ne vidi ništa osim prikaza Dalmacije “kao prostora etničke i konfesionalne polarizovanosti, trajnog rivalstva, otvorene ili prikrivene mržnje između dva mentaliteta i dva načina življenja”. Međutim, kada Matavulj u "Bilješkama" opisuje Dalmaciju, on u isti mah ukazuje na izlaz iz kolopleta nemaštine, neukosti i zadrte isključivosti: “Svaki od tijeh krajeva ima zasebna predanja, običaje, nošnju, razlike u jeziku (ponjegde vrlo znatne, kao što su između štokavaca i čakavaca), razlike u vjeri, antipatije oblasne i zbog različna porijekla. Znam da takih podjela, manje-više, ima svaka zemlja, ali škola i saobraćaj, malo-pomalo, ukidaju ih, izjednačuju narod.” A što se "Bakonje" tiče, nije mi jasno kako ikome može da promakne čudesna okolnost da Srbin u XIX. veku piše roman u kojem su pravoslavci predstavljeni iz perspektive katolika, i to ne iz šovinističkih pobuda, već u nameri da bocacciovski vedrom i dobrodušnom ironijom relativizuje ukorenjene predrasude i, samim tim, nagovesti da je život u multikulturnoj zajednici nemoguć bez širokogrudosti i tolerancije – to je dragoceno zaveštanje velikog pisca, prosvetiteljski i humanistički horizont koji izmiče Babićevom kratkovidom duhu, skučenom nacionalističkim naočnjacima!

Heroji i izdajnici

To postaje bolno jasno kada njegov tekst dođe do velikog finala, koje je od početka i bilo cilj čitavog nadrikomparatističkog poduhvata. Konvertitstvo je, poučava Babić, “jedna od najopasnijih osobina i čoveka i naroda, jer podrazumeva potrebu za uklanjanjem svega što podseća na teški čin preverništva. (...) Ova psihološka zakonitost može biti jedan od najsigurnijih ključeva za razumevanje pavelićevsko-tuđmanovske strategije za 'rešavanje srpskog pitanja' (pokrstiti-iseliti-pobiti), koja je u 'Oluji', surovoj akciji američke i hrvatske vojske, doživela svoju konačnu realizaciju. Ili, možda, u istoriji, ipak, ništa nije konačno.”

MLAĆENJE MATAVULJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.