KAMO IDE PIF - MEĐUNARODNI FESTIVAL KAZALIŠTA LUTAKA U ZAGREBU?
SAN I JAVA DRVENIH OSMIJEHA
Bojan MUNJIN
14. rujna, 2006.
Već godinama, naime, PIF funkcionira čak i u
svom najblještavijem izdanju kao kombinacija diktature savršenstva koja dolazi
iz inozemstva i anarhije osrednjosti domaćih lutkarskih kazališta. Nakon svega,
PIF-u ostaje da razmisli o realnosti i snovima. Ako se čvrsto bude držao
krute realnosti kao do sada, mogao bi iz nje biti izbačen. Ako se uputi u snove,
možda bi tu realnost mogao zadobiti
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Trideset deveti međunarodni festival kazališta lutaka u Zagrebu
(1.-8. rujna) protekao je uobičajeno kao šarena slikovnica prinčeva, vila i
zmajeva i ludosti za djecu svake vrste, no PIF je potvrdio i neka
kronična i ne baš ugodna pitanja. Već godinama, naime, PIF funkcionira
čak i u svom najblještavijem izdanju kao kombinacija diktature savršenstva koja
dolazi iz inozemstva i anarhije osrednjosti domaćih lutkarskih kazališta. Na
ovom festivalu "savršeni" su bili španjolski lutkar Jordi Bertran
i njegova "Antologija", Laura Kibel iz Rima i njeno "kazalište
nogu" te Državna lutkarska akademija iz Sofije s pretvaranjem prstiju u
ljude, biljke i životinje ("Glazba u mojim rukama"), a osrednja je
bila "Šuma Striborova" iz Rijeke, "Čarobna frula" iz
Zagreba i "Lepeza mladosti" iz Splita.
Može li dril istočnoevropskih lutkarskih kazališta i one
man band show sa Zapada biti istinski uzor posustalim domaćim animatorima
drvenih osmijeha? Ne samo da ne može nego je to i štetno, smatra Kruna Tarle,
lutkarica iz Zagreba. S obzirom da domaće lutkarstvo već godinama ne zna što će
samo sa sobom – smatra Tarleova - ono međunarodne festivale organizira
po sigurnoj formuli da zove "najbolje" a ne najkreativnije te nema
hrabrosti da istražuje nove tendencije.
Ništa osim
savršenstva
Naime, na ovom festivalu bilo je i predstava kao što je "Kositreni
vojnik" iz Samobora, "Pjetlić Tinčić" iz Ljubljane ili "Radoznala
jelka" iz Zagreba koje su zaslužile jedini epitet da su bile "slatke",
ali je bilo i onih razvikanih koje ni po čemu nisu bile velike. U prvom redu to
se odnosi na slavnu slovačku lutkarsku školu kojoj je bio posvećen ovogodišnji PIF, ali od tri njihove predstave; "Finist
– slike s izložbe", "Crvenkapica" i "Dvanaest mjeseci",
prva je bila teška za gledanje, druga dosadna, a treća – prazna. Poljska predstava
"Prozor" teatra "Maska" bila je najavljena kao bum
kazališta sjena, a ispala je veliko razočaranje bizarnim.
S druge strane, u trenutku kada publika otvorenih usta gleda
kako Bertranove marionete savršeno imitiraju Salvadora Dalija, Luisa
Armstronga, Casalsa i druge i kada nakon predstave direktor sofijske
akademije dolazi na pozornicu pokloniti se majstoru, tada se ovakvom hrvatskom
lutkarstvu šalje – kriva poruka. Prvo zato što ga se navodi da kopira nešto
tuđe i drugo zato što to tuđe osim savršenstva veće dubine – nema. To se
naročito vidjelo kod Laure Kibel kod koje se nakon prve fascinacije
njezinim upravljanjem lutaka nogama vidi da toj animaciji nedostaje i
suptilnost i priča.
Hrvatsko lutkarstvo koje se već sto pedeset godina temelji
na infantilno didaktičkoj formuli borbe dobra i zla, na ružnim čarobnjacima i
krezubim babama, na poštenim šegrtima i nezaštićenim princezama, ovom
provokacijom preciznosti neće doći do spoznaje da smisli nešto svoje, nešto
originalno i nešto kreativno. Iza te fasade pokazivanja "najboljih" PIF
se danas "ne osjeća baš najbolje", kako u uvodu kataloga kaže njegova
urednica programa Livija Kroflin, jer se na festivalu osjeća zamor
materijala i vidi da hrvatsko lutkarstvo ne gleda - prema zvijezdama. Za takav
pogled u prvom redu nedostaje nešto marljivog rada i visoka škola za lutkare
koja bi osim mjesta zanatske izvrsnosti bila primarno zajednica kreativnih. Tek
tada hrvatsko lutkarstvo može računati na lepršavost kakvu su ove godine pokazali
kanadski ulični lutkari (Les Sages Fous, Quebec: "Ulični akvarij"),
na suptilnost kao u češkoj verziji Ivice i Marice (kazalište Drak,
Hradec Kralove) ili na ozbiljnu promišljenost kakvu pokazuje Matija Solce
(Teatar Matita, Ankaran: "Male
noćne priče").
SAN I JAVA DRVENIH OSMIJEHA
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|