S DRUGE STRANE ATLASA
Igor LASIĆ
14. rujna, 2006.

Uzbibana gomila na trgu veličine nogometnog igrališta, stotine zadimljenih štandova s hranom, s hrpama puževa iz kojih se puši para, s piramidama naranača iz kojih se stalno cijedi sok, a unaokolo njih vidjele su se neprebrojive grupe ljudi tijesno stisnutih u ringove oko artista: pripovjedača, komičara, mađioničara, mistika, iscjelitelja, muzičara, gatara, crtačica ukrasa na ženskim rukama i nogama, plesačica, zatim onih s majmunima i onih sa zmijama, nakon svega i prodavača svega i svačega

< > | cijeli članak | verzija za tisak

EMMANUEL

Otvorio je vrata Riada Al Mamoune privučen galamom nosača bagaže koji nas je dopratio posljednjih četiristotinjak metara od trga Jemma el-Fna do ulice Derb Aarjane. Nosaču koji pritom uopće nije nosio, ipak nije bilo dovoljno 10 dirhama naknade za vođenje, tako ni 20, iznos koji je dovoljan za vožnju taksijem s kraja na kraj Marrakecha. Vikao je na arapskom i francuskom i tražio neku svoju pravdu, iako je tek Emmanuelu uspio objasniti koliko ona točno iznosi.

Mladi vlasnik hostela, Francuz, gledao je malo nas, znojne i pritisnute ruksacima, malo brkatog nosača kako poskakuje s noge na nogu i maše rukama. Ništa mu nije bilo jasno.

"Traži 150 dirhama. 15 eura. Kaže da vam je on dovukao prtljagu... Niste se unaprijed dogovarali za cijenu?"

Zalupili smo vrata pred gnjevnim Arapinom u plavome radnom mantilu, pa se ispričali domaćinu: novi smo u gradu, a nosačevo je valjda da barem pokuša sa svojom igrom...

"On nije normalan", vrtio je glavom Emmanuel.

Zaza, njegova supruga Marokanka, u dvorištu riada natočila nam je narančin sok, ovdje drugo najčešće piće. Prvi je čaj od svježe metvice. Zaza ima veliki trbuh, njih dvoje čekaju bebu. Ali, turistička sezona je na vrhuncu, moraju raditi da pokriju sve rezervacije, on pogotovo.

Popeli smo se na krovnu terasu, odakle se vide stupovi dima s Jemma al-Fne i čuje prigušeno brujanje s ulica.

"Imate dojam ravnine i sve je kao napravljeno velikim potezima", piše o krovovima medine ovoga grada Elias Canetti u putopisu "Glasovi Marrakecha", objavljenom na hrvatskom prije četiri godine (Ceres, Zagreb). "Imate dojam da bi se ovdje moglo šetati cijelim gradom. Ulice prestaju biti preprekama, ne vide se, lako se zaboravlja da postoje. Gorje Atlasa sjaji u blizini i kad svjetlo na njima ne bi više svjetlucalo, kad ne bi bilo toliko palmi između njih i grada, moglo bi se pomisliti da su lanac Alpa."

Stvarno, pitamo Emmanuela, a gdje je Atlas?

"Ne vidi se, prevruće je da bi se vidio. Ljeti je puno vlage u zraku. Inače se nalazi odmah tu blizu, prema istoku."

Idućih dana otkrit će nam se da je do prve vidljivosti potrebno prevaliti dvadesetak kilometara istočno. Onda pred putnikom odjednom kroz izmaglicu iskoči golemi planinski masiv, udaljen još dvadeset kilometara do prvih obronaka, sa svojih 4167 metara najviši u sjevernoj Africi.

TAJINE

Domaćini su nam preporučili dobar i ne preskup restoran na Jemma el-Fna; bolje je da se držimo centralnog trga, zaključujemo svi uglas i kimamo glavama, nego da odmah prve večeri bazamo po bezbrojnim uličicama medine. Restoran je stvarno bio ugodan, bar dok nam nisu donijeli jelo. I jelo je bilo odlično, tajine (čita se: tadžin) – a to je stožasta glinena posuda s otvorom na vrhu – s govedinom i nekoliko vrsta povrća, maslinama i bademima.

I muzika je bila zanimljiva, čak su se u jednom trenu začule poznate riječi, nešto o Ciganki koja je bila lijepa, no pjesnik želi još... Naš jezik. Kakva je to pjesma, pitamo konobara. Marokanska, kaže on. Ali, to je naš jezik, znate, hrvatski, zapravo bosanski ili srpski, bivša Jugoslavija, znate... O, pa to je zanimljivo, smješkao se konobar. Možete li nam saznati tko pjeva i kako se zove stvar? Može, kako da ne, osmjehivao se i dalje, potom je pošao k drugim gostima. Restoran je tad već bio pun. Sve stranci, turisti.

S DRUGE STRANE ATLASA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.