NACIONALIZAM DRUGIM SREDSTVIMA
Ivan LOVRENOVIĆ
14. rujna, 2006.

Promjene na političkoj sceni BiH ne sastoje se u tome da je nacionalizam prestao biti političkom snagom. No, struktura pojedinih nacionalizama, smjerovi djelovanja, uzajamni odnosi njihovih snaga, oblici iskazivanja i političke artikulacije – sve se to mnogo promijenilo. Dvostruki veliki boj koji se odvija na srpsko-bošnjačkoj i na unutarnjoj bošnjačkoj sceni znači kraj situacije u kojoj su dominirala tri etnonacionalna politička pokreta, a istodobno i pojačava sliku hrvatske marginalnosti uoči izbora zakazanih za 1. listopada

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kako se primiču izbori (1. listopada), a predizborna kampanja postaje sve žešća, u Bosni i Hercegovini sve se jasnije ocrtavaju dvije glavne političke fronte. To je pojava po kojoj se situacija uveliko razlikuje od uobičajene, već tipizirane, u kojoj su figurirala tri etnonacionalna politička pokreta, s prešutno raspodijeljenim interesnim zonama, i s prešutno usklađenim političkim taktikama, koje su vodile uvijek istom, također prešutno dogovorenom cilju – monopolnoj a međusobno ravnomjernoj podjeli vlasti.

Ta shema je danas u velikoj mjeri promijenjena, ali promjena u javnosti još nije dovoljno akceptirana, pa se mnogi analitičari i komentatori iscrpljuju u pomalo apokaliptički intoniranim a općenitim i zapravo stereotipnim ocjenama da je riječ o „ponovnom divljanju nacionalizma“, o „svrstavanju u nacionalne torove“, čak o svojevrsnoj reprizi prijeteće atmosfere iz 1992. godine. Promjena se, doduše, ne sastoji u tome da je nacionalizam prestao biti političkom snagom. No, struktura pojedinih nacionalizama, smjerovi djelovanja, uzajamni odnosi njihovih snaga, oblici iskazivanja i političke artikulacije – sve se to mnogo promijenilo, a aktualna predizborna kampanja je poput kakvoga javnog laboratorija u kojemu te promjene postaju mnogo vidljivije nego što bi bile u mirnoj svakodnevnici.

Demagoške prijetnje

Na primjeru srpskoga nacionalizma te se promjene uočavaju gotovo spektakularno. U ovoj fazi on je personificiran u pojavi i ličnosti Milorada Dodika, predsjednika vlade Republike Srpske i Stranke nezavisnih socijaldemokrata. Neopterećen naslijeđem rata, zločina, Karadžićeve politike (dapače, prvi pravi politički oponent Karadžiću još iz ratnoga vremena), Dodik danas glasno i otresito proklamira svoj srpski nacionalizam kao politički legitimnu opciju, otjelotvoren u pravu na Republiku Srpsku, ali nudeći ne razbijanje, nego novo, federalno ustrojavanje Bosne i Hercegovine. Kolikogod Dodikov stav i način u Federaciji bio enervantan, osobito bošnjačkim političarima i strankama, nije pametno ni politički produktivno previđati činjenicu da on, i kada demagoški prijeti: „ili ravnopravna ili samostalna Republika Srpska“, u stvari, vrlo ozbiljno računa s Bosnom i Hercegovinom kao državnim okvirom i trajnom činjenicom.

Zastupnici «cjelovite», «jedinstvene» Bosne i Hercegovine, među kojima prednjači Haris Silajdžić (iako ostaje trajno nejasno i nerazjašnjeno što ti atributi zapravo znače), takvu Dodikovu poziciju odbacuju bez ikakve mogućnosti razgovora, proglašavajući je isključivo namjerom i planom za „rušenje Bosne i Hercegovine“. Tako se stvorila jedna od dvije spomenute fronte, koja se, onda, daljom medijsko-propagandističkom preradom, pretvara u sliku srpsko-bošnjačkoga antagonizma i međusobno isključivih gledanja na budućnost Bosne i Hercegovine.

Trvenja Bošnjaka

Druga fronta je potpuni novum u dosadašnjoj troetničkoj političkoj shemi. Riječ je o žestokom sukobljavanju unutar bošnjačke političke scene. Novost nije u samoj pojavi, jer toga je bilo i prije; novost je u intenzitetu, žestini i gotovo agonalnoj nepomirljivosti. O tomu na svoj način svjedoči i činjenica da je nedavno reisu-l-ulema Mustafa Cerić na jednom vjerskom skupu pozvao bošnjačke lidere na pomirenje i nenapadanje, pa se nakon izvjesnoga vremena, pošto su njihove svađe postale još jače, povukao na sigurno, izjavivši: što ih više mirite, oni se sve više zavađaju...

Sukob je personificiran u ličnostima Harisa Silajdžića (Stranka za Bosnu i Hercegovinu) i Sulejmana Tihića (Stranka demokratske akcije) i u njihovoj konkurentskoj izbornoj trci za bošnjačkoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. No, još od proljetošnje gužve oko ustavnih promjena, postajalo je sve jasnije da ovaj osobni sukob, i očevidni uzajamni animozitet, signaliziraju i postojanje mnogo dublje razlike u bošnjačkoj politici i u koncepciji Bosne i Hercegovine.

Maksimalistička opcija Harisa Silajdžića operira krupnim riječima („patrioti“ i „izdajnici“, „probosanske“ i „antibosanske“ stranke...), redovito ističe velike ciljeve („građanska država“, „euroamerička liberalna demokracija“...), Republiku Srpsku bespogovorno isključuje kao „tekovinu genocida“, a na pitanje o načinu zaštite prava malobrojnijih naroda, konkretno Hrvata, prezrivo i u stvari nezainteresirano odgovara praznim frazama o „standardnim uzusima i uobičajenim rješenjima“.

Osim što je komotno i demagoško, to stajalište je izrazito ideološki artikulirano, a svojom isključivošću i nespremnošću na razgovor i na ustupke, u političkoj svakodnevnici funkcionira kao stroj za proizvođenje neprijateljstva i antagonizma. Što je najgore, ono pod firmom liberalno-demokratskih zahtjeva praktično djeluje kao nacionalno homogenizirajući zov, kao nova varijanta bošnjačkoga nacionalizma, koja zamjenjuje nekadašnji nacionalizam kakav je zastupala Stranka demokratske akcije. Nije, zato, nimalo čudno da je Silajdžić i prepoznat kao pretendent za novoga bošnjačkog nacionalnog vođu, što se najbolje vidi iz javne podrške koja mu se iskazuje iz desnih političkih krugova, te posredno od poglavara Islamske zajednice Mustafe Cerića.

Hrvatska politika

Sulejman Tihić predstavlja, pak, realističku politiku, koja ozbiljno uvažava nemogućnost da se Bosna i Hercegovina ustroji po bilo čijoj isključivoj političkoj volji, nego da se mora tragati za rješenjem koje će izražavati njezinu strukturalnu pluralnost. To je politika koja je spremna „pregristi“ vlastite maksimalističke prohtjeve, shvaćajući da su neostvarivi (ili da podrazumijevaju nove sukobe), i pristupati pregovorima, traženju srednjih rješenja, pouzdavajući se u evolutivno popravljanje stanja i odnosa.

To samo po sebi znači i odustajanje od nacionalističke isključivosti, i to je temeljni paradoks s kojim se danas, u predvečerje izbora, susreću SDA i njezin predsjednik Tihić.

Sve ostalo za sada stoji u sjeni ovih dviju „bitaka“ – one između Dodika i „Sarajeva“, te one koja trese bošnjački politički ambijent. Jedan od već sad vidljivo štetnih rezultata što su ih proizvele ove dvije uzajamno povezane konfrontacije, jest gubljenje tla ispod nogu koje je snašlo Socijaldemokratsku partiju Zlatka Lagumdžije, a u širem smislu i samu socijaldemokratsku opciju. To se događa po gotovo mehaničkom obrascu: kada nacionalne politike, bez obzira jesu li jasno proglašene (kao kod Dodika), ili su kamuflirane (kao kod Silajdžića), zauzmu cijeli politički prostor, naši socijaldemokrati nemaju odgovora.

U sjeni je, također, i hrvatska politika. U sjeni je ona, zapravo, već odavno, zahvaljujući sveopćoj i progresivnoj korumpiranosti kao glavnom modusu djelovanja HDZ-a i svih njemu podložnih strančica, kao cijeloga jednog monopolnog političkog sustava što je građen godinama. Sada ta hrđava baština dolazi na naplatu, a opisani dvostruki veliki boj koji se odvija na srpsko-bošnjačkoj i na unutarnjoj bošnjačkoj sceni samo pojačava sliku hrvatske marginalnosti. Hrvatska će politička komponenta, bez sumnje, dobiti na važnosti onoga časa kada, nakon izbora, počne proces komponiranja nove vlasti, a osobito onda kada ponovo započnu bilo kakvi pregovori o ustrojstvu države.

Tada će Hrvati opet zadobiti šansu da svoju poziciju u Bosni i Hercegovini stubokom promijene i grade neovisno o svojoj manjoj brojnosti i svim drugim hendikepirajućim elementima, već isključivo na temelju vrijednosti vlastitih prijedloga i koncepata. Hoće li za to imati političke pameti i doraslih ljudi – pitanje je na koje je kod današnjega stanja stvari, nažalost, lakše odgovoriti negativno nego potvrdno. A šansa neće trajati beskonačno.

NACIONALIZAM DRUGIM SREDSTVIMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.