PRIMORAC I ZAMORCI
Bojan MUNJIN
14. rujna, 2006.

Iz "Vodiča kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard", koji prema količini državnog ushita, šarenila i uskličnika izgleda kao turistički vodič, vidljivo je da je Sanaderovo Ministarstvo obrazovanja silno ustreptalo u želji da i od školstva napravi nacionalni brend po beznadežnoj formuli "Hrvatska – raj na zemlji", s kojim bismo postali "država znanja" već do 2010. godine. Kako se to misli postići u zemlji u kojoj je prema zadnjem popisu polovica stanovništva starija od 15 godina završila tek osnovnu školu, jedna četvrtina zanat, jedna šestina gimnaziju, a tek njih 7 posto fakultete – ne zna se

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jedan u nizu upada u već prilično oronulo hrvatsko školsko dvorište koje je domaće Ministarstvo obrazovanja pod firmom cjelovite reforme školstva izvršilo u zadnje vrijeme nosi kodni naziv – HNOS. Iza ove skraćenice, s pomalo policijskom intonacijom, krije se puni naziv operacije, Hrvatski nacionalni obrazovni standard, koji je jurišom kroz zbornice u nepune dvije godine inauguriran u vrhovni zakon hrvatske pedagogije. Samo Ministarstvo hvali se da je riječ o epohalnoj akciji divovskih razmjera u kojoj je sudjelovalo tisuću petsto "vrsnih sveučilišnih profesora i znanstvenika", nepregledni broj osnovnih škola i učitelja, kao da se u najmanju ruku radi o planu Barbarosa. Već sada jedno je jasno: niti glamuroznijih namjera, niti slabijih obrazovnih postignuća.

Naime, u Vodiču kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard, iza fasade "obrazovanja kao osnovnog preduvjeta uspješnosti u 21. stoljeću", pišu tako notorne stvari kao što je "rasterećenje djece mnoštva podataka", "poučavanje usmjereno prema učeniku", učenje "temeljnim znanjima i sposobnostima rješavanja problema" i nastava "u duhu istinskih moralnih vrijednosti"… Prvo pitanje glasi: Što je u svemu tome nacionalno, a što hrvatsko? S obzirom da su se idejom reformirane škole još početkom prošlog stoljeća bavili John Devey, Celestin Freinet, Marija Montesori, Roger Consinet i drugi, kasnije Hartmut von Hentig i da škole u mnogim evropskim državama uče danas djecu "temeljnim znanjima i sposobnostima rješavanja problema", kakvo je ovo "hrvatsko" otkrivanje tople vode?

HNOS kao šminka

Već od prvog susreta s Vodičem kroz HNOS čitaoca zaboli glava od krkljanca standarda, ciljeva, metoda i sadržaja obrazovanja pri čemu uopće nije jasno što je to standard, iz kojih se pretpostavki izvodi, koji su postupci ostvarenja standarda i kriteriji za praćenje zadanih ciljeva. I prije ovog HDZ-ovog pedagoškog blickriga sve te naparfimirane pojmove već smo sto puta čuli i u prošlim režimima.

Na mnogo mjesta u Vodiču spominje se "istraživački usmjerena nastava", "cjeloživotno učenje" i "stavljanje učenika u središte pozornosti", ali ta melasa beskrvnih pojmova pod imenom HNOS koja jedne plaši a druge zbunjuje, sasvim sigurno će sve nas - puno koštati.

Osim zamjerki za tu tiraniju užurbanosti kritičari HNOS-a (od kojih su mnogi željeli ostati anonimni) ciljaju na puno temeljnije probleme. Ne baš tako anonimni stručnjaci s ovdašnjih fakulteta; u rasponu od Dragutina Rosandića i Milana Matijevića, profesora na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, do Gvozdena Flege i Nikše Šoljana, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slažu se u ocjeni da je HNOS tek "šminka" ili u najmanju ruku "površinsko gibanje" koje ne nudi stvarne ciljeve moderne nastave. Cilj poučavanja u dvadeset prvom stoljeću ne može biti tek transfer standardiziranog znanja nego – kažu oni - stvaranje zaista kompetentnih ljudi koji će u slobodi vlastite pameti, kreativnosti i vještina modelirati otvoreni i promjenljivi svijet. Tako jasnog uvjerenja o temeljom smislu obrazovanja u logoreji HNOS-ovih naputaka nema. Ono što ispod riječi u HNOS-u cijelo vrijeme struji zapravo je jedna ideja dovršenog svijeta i vrhunaravna od prije Kanta svrha znanja.

Zato se masnim slovima riječ standard pojavljuje na 76 mjesta u Vodiču po kojem sve znanje ima biti normirano i po tako nebeski utvrđenom redu pred učenike servirano.

U tom smislu Milan Polić, profesor na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, nije mogao biti jasniji: "Uvođenje državnih standarda na tragu je pedagogije s početka industrijske revolucije. Hrvatskoj ne treba standardizacija nego obrazovna raznolikost koja će omogućiti da se svaki učenik razvija optimalno u mjeri vlastitih mogućnosti… HNOS je najgore što se Hrvatskoj moglo dogoditi na području obrazovanja." Iz ovoga slijedi da priča s novouvedenom državnom maturom i nacionalnim ispitima – smatra Polić – služi krivoj strategiji, a ne dobroj namjeri. Potvrđivat će se standardi staroga, a ne provjeravati kriteriji novoga.

Sveopći ushit

Iz knjižice koja prema količini državnog ushita, šarenila i uskličnika izgleda kao turistički vodič, a prema gomili drvenih, jednih te istih fraza, kao jezuitski priručnik za početnike, vidljivo je da je Sanaderovo Ministarstvo obrazovanja silno ustreptalo u želji da i od školstva napravi nacionalni brend po beznadežnoj formuli "Hrvatska – raj na zemlji" s kojim bismo postali "država znanja" – do 2010. godine.

Kako se to, usput rečeno, misli postići za samo četiri godine u zemlji u kojoj je prema zadnjem popisu polovina stanovništva starija od petnaest godina završila tek osnovnu školu, jedna četvrtina zanat, jedna šestina gimnaziju, a tek njih 7 posto fakultete – ne zna se. Ministar Dragan Primorac hvali se kako je reformu podržala Svjetska banka, ne navodeći pri tom niti jednu relevantnu međunarodnu obrazovnu instituciju koja bi podržala HNOS, pa ćemo rezultate tog nacionalnog pedagoškog čuda radosno dočekati već sljedeće godine kada će Ministarstvo morati provesti OECD-ovo istraživanje o efektima praktičnog podučavanja djece. Ministarstvo se na sva usta hvali kako je HNOS masovno prigrlila prosvjetna javnost i kako roditelji sjaje od sreće, ali ne želi priznati da o tako važnoj stvari poštene javne rasprave nije bilo ni u medijima, ni u Saboru. Na onoj jedinoj, u SDP-u, na kojoj je sudjelovao i ministar Primorac petnaest od sedamnaest suradnika na projektu HNOS o njemu je govorilo izrazito – negativno. Ono ne želi priznati da se o HNOS-u jako kritički govorilo i na Drugom kongresu pedagoga prošle godine, i da su se o njemu zapravo u Ministarstvu odlučivalo nekom štapskom logikom iz koje su se mnogi prosvjetni radnici povukli ili iz nje jednostavno otjerani.

Perjanice HNOS-a su "ekipa koja nema pojma o filozofiji odgoja i suvremenim potrebama pojedinca i društva", smatra Milan Polić. Kada je potpisnik ovih redova pokušao telefonski postaviti nekoliko pitanja nekome u Ministarstvu iz koordinacijske grupe za HNOS, svi službenici su, ne želeći se predstaviti, prebacivali takva pitanja na glasnogovornika Ministarstva Božu Pavičina koji se čak ni na mobitel – uporno ne javlja. Radi li se o Pustinjskoj oluji ili o reformi obrazovanja? S obzirom da u ovoj konzervativno liberalnoj ofenzivi ledenog osmijeha Ministarstvo puno toga hoće ali malo toga (stručno) zaista može, "desant na zbornice" započeo je od kraja, a ne od početka.

Primorčeve direktive

Sve je krenulo 2004. kada je Ministarstvo, u želji za "konstruktivnim promjenama", izradilo Katalog znanja, studiju na 1800 stranica(!) o tome, kako je rekao ministar Primorac, "koliko je i koje znanje potrebno učeniku". Kada su na prvom zavoju revni službenici Ministarstva bili obasuti kritikama da u tom ludilu od količine obrazovnih pojmova na 1800 stranica koje bi djeca trebala progutati u osam godina školovanja nema ni kako ni zašto, ni strategije, niti nove metodologije, Katalog je "radom preko vikenda" preimenovan u HNOS. Naime, kažu upućeni, postoje Primorčeve pisane direktive da se neki dijelovi Kataloga imaju promijeniti u roku od dva tjedna!

Profesor na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Neven Budak kaže da se u toj ofenzivi uništavanja "suvišnog" u nastavi povijesti potpuno izgubilo razdoblje Drugog svjetskog rata, a preostale obrazovne sadržaje, tretirane neujednačeno, tek će trebati – dopisivati. Osim toga, dubioznost HDZ-ove obrazovne reforme jako se dobro vidi na primjerima domovinskog rata i – seksa. Naime, što se tiče prvoga, Primorčevom inicijativom omogućeno je da nastavu o ratu u Hrvatskoj početkom devedesetih izvode i – ratni veterani. Kakav (stručni) standard posjeduju veterani osim nacionalnog? Što se drugoga tiče, Primorac još nije prelomio preko koljena hoće li se nastava o spolnom životu u hrvatskim školama izvoditi po "konzervativnom" ili "liberalnom" programu, ali sigurno je da će takve nastave (biologija za 5., 6. i 8. razred) biti jedan do najviše tri sata godišnje. Takvu odluku Ministarstva Amir Hodžić, pedagoški stručnjak za školske programe, naziva – zadovoljavanjem forme.

U HNOS je ubačeno puno termina koji se "dobro nose" u modernoj pedagogiji, ali sve to "integriranje" ciljeva, metoda i sadržaja zapravo tek pokazuje grčevite napore jednog u biti staromodnog ministarstva, koje se još uvijek nije susrelo sa smislom vlastitog djelovanja.

S obzirom da nisu uvažena kritička mišljenja eminentnih stručnjaka o filozofiji nastave i da Ministarstvo svoje akcije nije uskladilo sa zakonom, uslijedila je serija krivih koraka i – protupravnih radnji. Školske knjige "po HNOS-u" predane su na recenziju 15. prosinca 2005., a novi zakon o udžbenicima donesen je početkom 2006. Jesu li knjige štampane po starom zakonu koji se radi HNOS-a želio ukinuti ili po novom? Knjige za prvi i peti razred osnovne škole napisane su "po HNOS-u", a za ostale razrede po starom programu. S kojom logikom je to spojivo? Udžbenici su izašli iz tiskare krajem lipnja ove godine, a novi nastavni program, opet po HNOS-u, donesen je u kolovozu?! Zar se prvo ne donosi nastavni plan i program za tekuću godinu, a tek se onda tiskaju udžbenici za takav plan i program?

PRIMORAC I ZAMORCI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.