LOVAC U MITU
Ivica ĐIKIĆ
14. rujna, 2006.

To može samo Ivo Sanader: u jeku velike korupcijske afere, u čijem se središtu nalazi on osobno, začinje antikorupcijsku kampanju koja će trajati taman onoliko koliko je potrebno da se sasvim zaboravi izlet u Veronu i da Evropska komisija ublaži stavove o ovdašnjem toleriranju kriminala. U toj kampanji nastradat će pokoja srednje velika riba, poput vlasnika Kamen Ingrada Vlade Zeca, ali će ostati zaštićeni svi oni čiji se kriminal može dovesti u vezu s usputnim punjenjem HDZ-ove blagajne. Dakle, sigurno je da se nitko neće pozabaviti niti bogatstvom Miomira Žužula, jer premijer tako štiti samoga sebe

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Indiskrecije što cure iz izvora bliskih Vladi i Hrvatskoj demokratskoj zajednici kazuju da se relativno nedavno zbila smjena na izuzetno važnom položaju u vladajućoj partiji, položaju čije se postojanje ne običava javno oglašavati: Siniša Poljak, bliski prijatelj premijera Ive Sanadera i višegodišnji glavni HDZ-ov skupljač milijuna za predizborne aktivnosti, po hitnom je postupku degažiran iz uske stranačke vrhuške, pošto se otkrila njegova umiješanost u misteriozni nestanak šest milijuna – evidentno provizijskih – dolara s Brodosplitova računa, a na upražnjeno mjesto došao je Josip Petrović, član uprave državne naftne kompanije INA-e koji je, po razmjerima političke moći i utjecaja, u rečenoj firmi daleko važniji od nominalnog generalnog direktora Tomislava Dragičevića. Kad se zna ovaj podatak, nestaju razlozi čuđenju zbog Petrovićeve prisutnosti na tajnovitom lipanjskom druženju u Veroni, gdje su Sanader, direktor Plive Željko Čović i bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul navodno uživali u opernim arijama, a zapravo su dogovarali izručenje dionica spomenute farmaceutske firme američkome Barru.

Pomalo je čudno što se nitko nije detaljnije pozabavio činjenicom da je i Petrović bio u Veroni, pogotovo stoga što je općepoznato da dotični moćnik iz INA-e, do puta u Italiju, nije manifestirao sklonost operi i sličnim oblicima kulturnoga uzdizanja: Petrović, naime, nikad ne bi otišao na otvaranje veronske operne sezone da mu nije naređeno da se otisne na taj put, a naređeno mu je zato što je njegova prisutnost bila od osobite važnosti za Sanaderovu partiju i zato što je riječ o personi koja uživa najveće povjerenje dvojice najmoćnijih HDZ-ovaca – Ive Sanadera i Miomira Žužula – čija združena moć naročito dolazi do izražaja kad je u pitanju kontroliranje stranačkih financijskih tokova. Petrović je, prema Feralovim informacijama, zadužen da HDZ-u prikupi što više novca prije nego što budu izglasani novi zakonski propisi o financiranju političkih stranaka i izbornih kampanja, koje je premijer – pod izravnim pritiskom iz Evropske Unije – najavio ovih dana.

Zakulisni utjecaji

Ovako bitna Petrovićeva uloga, međutim, ne govori samo o važnosti tog člana INA-ine uprave, nego puno kazuje i o stupnju Sanaderove vjere u Žužula i o razini njegove, premijerove, interesne sljubljenosti s imotskim profesorom psihologije koji se u posljednjih petnaestak godina posvetio diplomaciji, lobiranju i opernim užicima: Josip Petrović, koji je do prije dvije godine bio jedan od viđenijih članova uprave Todorićeva koncerna Agrokor, svu svoju sadašnju moć treba zahvaliti Žužulovu pokroviteljstvu, s tim da rečeno pokroviteljstvo zasigurno nije plod sentimenata, već konkretnih interesa što se ostvaruju u ovoj simbiozi.

Petrovićev angažman u najpovjerljivijim stranačko-državnim poslovima samo je jedan od elemenata koji dokazuju neprolaznu Žužulovu političko-financijsko-zakulisnu snagu koju očito ne može umanjiti ni sva sila korupcijskih skandala koje je proizveo, i koje nastavlja proizvoditi, bivši vanjskopolitički ministar.

Slučaj Žužulove nedodirljivosti zanimljiviji je utoliko što je prilično usamljen u Sanaderovoj administraciji: premijer je, naime, svog dugogodišnjeg prijatelja i HDZ-ova organizacijskog tajnika Sinišu Poljaka iz stranačke vrhuške i svog okruženja odstranio odmah na početku "afere Brodosplit", e kako bi unaprijed sanirao pretpostavljenu štetu i kako bi svoju partiju unaprijed pokušao lišiti sumnji da je jedan dio od onih nestalih šest milijuna dolara bio namijenjen upravo toj stranci, HDZ-u.

Jednako tako, kad je prošloga ljeta izbila afera vezana uz opatijsko hotelsko poduzeće Liburnia, koje je Vlada pokušala izručiti dvama podobnim privatizacijsko-investicijskim fondovima, žrtveni jarac pronađen je u Damiru Ostoviću, tadašnjem predsjedniku Hrvatskog privatizacijskog fonda. No, kad god je u pokušaj Vladina ili HDZ-ovskog kriminala bio upetljan Miomir Žužul, žrtava nije bilo, osim ako žrtvom nećemo smatrati domaću javnost koja je danima morala slušati i čitati nemušto sročene neistine što su stizale iz Banskih dvora i s Trga žrtava fašizma: tome je tako stoga što je Žužulova upetljanost u najmanje dva krupna korupcijska skandala bila usko povezana sa Sanaderovom osobnom uključenošću u nastojanja da njegova stranka, ili visokorangirani pojedinci iz HDZ-a, materijalno profitira na državnim poslovima.

Afere bez posljedica

Izuzmemo li frišku veronsku epizodu, Sanader je Žužulu oprostio "aferu Bechtel" koja se dogodila na početku mandata ove Vlade: tada su se premijer i ministri Žužul i Kalmeta sastali s visokopozicioniranim ljudima iz spomenute američke građevinske firme, e kako bi se dogovorili o izgradnji cestovne dionice od Dugopolja do Šestanovca, odnosno kako bi – mimo natječaja i institucija – Amerikancima dodijelili posao vrijedan dvije milijarde kuna. Organizator susreta bio je tadašnji ministar vanjskih poslova, koji je određeno vrijeme bio i zaposlen kao Bechtelov – i ne samo Bechtelov – lobist, ali posao je propao kad je tajni sastanak izišao u javnost: kao ni poslije sumnjive veronske sesije, Miomiru Žužulu nije se dogodilo ništa. Sanader se od njegovih akcija nije čak ni verbalno ogradio, jer bi to bilo ograđivanje od samoga sebe i vlastitih sklonosti da se financijski problemi stranke i stranačkih šefova rješavaju nauštrb državnog budžeta.

Ni kad je, na samom isteku 2004. godine, bio prisiljen podnijeti ostavku na ministarsku funkciju – ponajviše zbog pritisaka HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Jadranke Kosor – Žužul, zapravo, nije bio kažnjen. Otkriće o njegovim financijskim vezama s imotskim poduzećem Imostroj i vlasnikom tog poduzeća Ivanom Karinom samo ga je udaljilo od javne sveprisutnosti i od brojnih putovanja u Sanaderovu društvu, ali je količina utjecaja ostala ista, kao što se ni za mrvu nije promijenila savršena nezainteresiranost istražnih tijela za Žužulove poslove i poslovne metode uz pomoć kojih se uspio domoći kuće na Pantovčaku vrijedne najmanje pola milijuna eura, kuće u Washingtonu koja je najmanje dvostruko skuplja, prostranog stana u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici, te podebljeg bankovnog konta u inozemstvu.

Nije ih uspjela zainteresirati ni Feralova priča o tome kako je vanjskopolitički ministar 15. siječnja 2004. godine, u ime hrvatske Vlade, potpisao ugovor s uglednom i moćnom londonskom tvrtkom DLA Piper Rudnick Gray Cary, koja se bavi pravno-tehničko-strategijskom podrškom pri usklađivanju sa zakonodavstvom Europske Unije, komunikacijskim strategijama, istraživanjem javnog mnijenja, odnosima s javnošću i lobističkim aktivnostima: Žužul je ovu tvrtku angažirao mimo javnoga natječaja i povjerio im da za dvadeset tisuća eura mjesečno lobiraju za hrvatsko priključenje EU, a ugovor je raskinut u ožujku 2005., budući da do tada nisu bili otpočeli pristupni pregovori.

Briga za mezimicu

To, naravno, nije bilo ni važno, jer je Žužulova kći Tiona u međuvremenu prošla jednogodišnje stažiranje u londonskom sjedištu navedene kompanije, a stažiranje u DLA-u važno je stoga što predstavlja referencu koja kasnije uvelike olakšava dobivanje zaposlenja u sličnim tvrtkama u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da je ugovor hrvatske Vlade s DLA-om trajao otprilike koliko i stažiranje mezimice bivšega ministra u Londonu.

Istu dozu interesa državni su istražni organi pokazali i kad je ovaj list objavio da je od sredine veljače do konca lipnja prošle godine Miomir Žužul, premda više nije bio ministar, od Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija, prema službenim podacima, naplatio ukupno 270 tisuća kuna na ime dnevnica za službena putovanja u inozemstvo, smještaja u zemlji i inozemstvu prilikom službenih putovanja, te prijevoza za službena putovanja u zemlji i inozemstvu.

Ministarstvo je, naime, Žužulu plaćalo troškove sudjelovanja u radu Panela eminentnih osoba OESS-a, no s obzirom da je održano samo pet sastanaka rečene skupine i da su sesije održavane u evropskim gradovima, nejasno je kako je bivši ministar uspio potrošiti 270 tisuća kuna: ni policija, ni USKOK, ni Državno odvjetništvo nisu se potrudili istražiti kakve je sve račune Žužul donosio na naplatu u Ministarstvo vanjskih poslova, a da su se potrudili, zacijelo bi našli i avionske karte koje nemaju nikakve veze s OESS-ovim Panelom, ali se lako mogu povezati sa Žužulovim posjetima obitelji koja živi u Washingtonu.

Bez ičijeg ozbiljnijeg propitivanja proći će i podaci koje smo objavili prošloga tjedna, a koji govore da je Tomislav Thür, Žužulov potrčko u upravi INA-e, blizu realizacije doveo izravno sklapanje posla s izraelskom firmom Magal Security System, posla vrijednog najmanje 140 milijuna kuna.

Žrtvovanje figura

"Žužul je uvjeren da je smjena s ministarske funkcije bila dovoljna kazna za sve njegove nepodopštine, te je – kako su prolazili mjeseci od udaljavanja iz fotelje – sve više pritiskao Sanadera da ga na neki način rehabilitira, odnosno da mu dade posredničke ovlasti u novčanim transakcijama u kojima važnu ulogu ima Vlada. Premijer ga nije mogao odbiti", kaže Feralov sugovornik blizak državnom vrhu, "te je čak počeo polujavno govoriti da će Žužul biti jedan od glavnih ljudi HDZ-a u predstojećoj predizbornoj kampanji. U tom kontekstu valja promatrati Žužulov jaki angažman u prodaji Plive, zajednički Sanader-Žužul-Čovićev put u Veronu, te instaliranje Josipa Petrovića, Žužulova najpouzdanijeg čovjeka, u najuže partijsko i državno vodstvo."

Bivši ministar vanjskih poslova ostat će pošteđen i poslije veronskoga skandala, jer premijer tako štiti samoga sebe: Žužul će se pritajiti u Americi dok ne prođe gužva, a gužva već jenjava zahvaljujući Sanaderovim golemim naporima da operno-korupcionaške gušte iz Verone gurne u totalni javni zaborav.

Nakon što je, naime, iznenada smijenio HDZ-ova šibensko-kninskog župana Duju Stančića, koji je već mjesecima u eklatantnom sukobu interesa, pa pustio u optjecaj priče da je SDP-ovka Željka Antunović za velike novce prodala roditeljsku kuću u Virovitici, te da je SDP-ov općinski načelnik na Mljetu Nikola Hajdić državno zemljište nezakonito prodao ruskom tajkunu Vladimiru Jevtušenku, predsjednik Vlade povukao je potez kojemu je cilj odobrovoljiti Evropsku komisiju, koja Hrvatskoj zamjera manjak odlučnosti u borbi protiv korupcije na visokim razinama, i umiriti domaću javnost koja je – unatoč obmanjivačkim nastojanjima s Markova trga – u veronskom izletu prepoznala kriminalnu pozadinu: u utorak navečer sazvao je najviše državne dužnosnike koji su svečano objavili kako kreću u boj protiv korupcije i organiziranog kriminala, a sad valja očekivati i izradu akcijskoga plana, dokumenta što se pokazao uspješnim sredstvom za mazanje očiju evropskim birokratima tokom hvatanja haaškog optuženika Ante Gotovine.

To, dakle, može samo Ivo Sanader: u jeku velike korupcijske afere, u čijem se središtu nalazi on osobno, začinje antikorupcijsku kampanju koja će trajati taman onoliko koliko je potrebno da se sasvim zaboravi Verona i da Evropska komisija malo ublaži stavove o ovdašnjem toleriranju kriminala što se odvija u najvišim političkim krugovima.

U toj kampanji – već se sad može prognozirati – nastradat će pokoja srednje velika riba bliska režimu, poput nekoga iz uprave Brodosplita ili vlasnika Kamen Ingrada Vlade Zeca, ali će i dalje ostati zaštićeni svi oni čiji se kriminal može dovesti u vezu s usputnim punjenjem HDZ-ove blagajne ili s blagoslovom Ive Sanadera. Sigurno je da se nitko neće pozabaviti bogatstvom Miomira Žužula, premda su USKOK i Porezna uprava nedavno sklopili dogovor o razmjeni podataka što se tiču osoba za koje postoji sumnja da su umiješane u kriminal; sigurno je da će izostati istraga o članovima Nadzornog odbora Croatia Airlinesa (među kojima je i Žužul) koji izriču pohvale upravi ove državne firme što iz godine u godinu bilježi enormne gubitke; nitko se neće poduhvatiti istrage o poslovima koje INA – točnije Josip Petrović – izravno dodjeljuje poduzećima u vlasništvu sponzora HDZ-ove kampanje i viđenijih ličnosti iz zagrebačkog podzemlja; nikad se neće nastaviti istraga o financijerima Gotovinina bijega – koja je vođena za vanjskopolitičke potrebe i koja je obustavljena kad se dogodilo hapšenje na Kanarima – jer se ova vlast ne kani dodatno zamjerati državotvornim kriminalcima koji su bliski generalu iz Pakoštana; sigurno je da se neće ni pokušati istražiti kako se financirala predsjednička kampanja Jadranke Kosor i koliko su novca bile prisiljene donirati pojedine državne tvrtke, primjerice Hrvatska lutrija, niti će se policija i tužilaštvo pozabaviti vrlo uvjerljivim tvrdnjama da je Sanader osobno od Euroherca iznuđivao novac za kampanju gospođe Kosor; nema sumnje, također, da će neistraženim ostati porijeklo premijerova bogatstva, kao i prava narav prisnih odnosa austrijske Hypo banke s aktualnom Vladom...

LOVAC U MITU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.