Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits



Glazba

Knjige

Film



Pisma










Stranica obnovljena:
14. rujna, 2006.

INTERVJU: VLASTA DELIMAR, PERFORMANCE UMJETNICA, O SEKSUALNOSTI KOJA NAJEFIKASNIJE PROVOCIRA, O CRKVENOM I DRUŠTVENOM LICEMJERJU, O SVOJIH 25 GODINA RADA BEZ PRISTAJANJA NA KOMPROMISE

LJUDI TEŠKO PODNOSE SLOBODU
Tatjana GROMAČA
14. rujna, 2006.

Ljudi teško podnose slobodu, jer tu moraš biti individualac, ne možeš biti dio čopora, i to je naravno problem – šta onda raditi uopće sa sobom, kako živjeti, u takvoj situaciji gdje se sam moraš izboriti za nešto... Ono što je nekad bio skandal, i danas je skandal, to je stvarno smiješno. Ta evolucija nekak strašno sporo ide. Meni je danas smiješno uopće pričati o tome – "zakaj se skidate?". Isti odnos kakav je bio prije 25 godina je i danas, znači, ništa se nije promijenilo u glavama ljudi. Zato ja stvarno svuda kažem da smo takva ruralna sredina kojoj treba sljedećih tisuću godina da se ljudi malo osvijeste

< > | cijeli članak | verzija za tisak

vlasta_i_milan_1a_200.jpgVlasta Delimar (rođena 1956. godine u Zagrebu) kao umjetnica čije izražavanje obuhvaća performance, instalacije, fotografske i video-radove, s prvim se "izlascima u javnost" javila krajem sedamdesetih godina, u krugu umjetnika nazvanih "Grupa šestorice" (Mladen Stilinović, Željko Jerman, Vlado Martek, Boris Demur, Fedor Vučemilović, Sven Stilinović). Prvi samostalni performance izvela je 1980. godine u Zagrebu, i od tada, s prekidom od nekoliko ratnih godina, traje njena uporna i radišna prisutnost na domaćoj, ali i svjetskoj (gostovala kao umjetnica od SAD-a do Japana) performance i art sceni. Unatoč godinama teškom "probavljanju" i prihvaćanju onoga što radi od strane struke i društvenog, javnog "mainstreama", Vlasta Delimar izgradila se je tokom 25 godina svoga rada u radikalnu, kritičnu umjetnicu koja je ustrajala na svom viđenju i podrivanju stvarnosti i svijeta, ne zapadajući u malodušnost ili kompromise. Pri tom je stvorila jedinstvenu umjetničku poetiku koja nije izrasla iz teorijskog promišljanja, već iz življenja i promišljanja života, izjednačenog sa življenjem umjetnosti. Nedavni performance u novigradskoj galeriji "Rigo" nazvan "Imam pedeset godina", proslava 25 godina rada te izložba koju priprema ove jeseni u Klovićevim dvorima u Zagrebu, bili su povod za naš razgovor.

Gola teta

- U performanceu "Imam 50 godina" izvedenom nedavno u galeriji "Rigo" u Novigradu vi se, sasvim razodjeveni, periodično pojavljujete pred prozorom galerije, i pred staklenim vratima. Jesu li slučajni prolaznici koji su prolazili tom ulicom bili šokirani tim prizorima?

- Mislim, to je normalno za slučajnu publiku, pogotovo za turiste u jednom turističkom mjestu, gdje očekuju nekakve druge događaje, tako da jesu bili malo iznenađeni. I baš je bilo zabavno. Gledate kako prolaze, na primjer, žena, muž i dijete, i vidite da muž smije pogledati u vašem pravcu samo ako dobije dozvolu, znak od žene. Pa onda starčeki na biciklu, djeca – ona su zapravo najbolja, oni onako čisto reagiraju, njima je to zapravo skroz normalno – vidit golu tetu kak se pojavljuje ispred staklenih vrata, pa nestane. Na kraju je bilo jako ležerno, osobito kasnije kada smo pred galerijom proslavili moj pedeseti rođendan i 25. godišnjicu rada s jednom krasnom tortom i šampanjcem, u čemu su nam se pridružili prolaznici.

- Bilo je ležerno, ali je opet cijeli taj potez totalnog razbijanja građanskog morala vrlo radikalan...

- Pa dobro, ja vam moram reći da će se to kod nas događati još godinama, jer svi dobro znamo da smo mi jedna vrlo ruralna sredina kojoj će trebati još jako puno godina da krene nekakvim drugim putevima. Naš čovjek ima neke sasvim druge interese, tako da svi mi koji se bavimo nekom vrsti kreacije radimo za nekakvu malu grupicu ljudi koje to zanima. Kad pogledate po ovim manjim provincijskim mjestima koliko ljudi dođe na otvaranje neke izložbe – samo jednih te istih pet ljudi dolazi. To je naša stvarnost. Možda, kada smo bili mlađi umjetnici, možda nas je to manje smetalo – radiš, a ne znaš za koga radiš. Kasnije naprosto prihvatiš da je to naša stvarnost, radiš za tih petnaest ljudi, i to je to.

- Mislite da je u nekim drugim zemljama drugačije?

- Pa, drugačije je, ovisi koliko je zemlja na nekom višem stupnju, ili standarda, ili u nekakvom civilizacijskom odmaku, ili su ljudi više educirani u smislu da imaju više dodira s nekakvom kulturom, onda je ta situacija drugačija, apsolutno. Kroz ta svoja razna putovanja, i kroz razgovor s ljudima, u to sam se mogla uvjeriti. Da, recimo, jedan obrtnik srednje klase, vodoinstalater iz Engleske ide sa ženom na izložbu, to nisam mogla vjerovati.

LJUDI TEŠKO PODNOSE SLOBODU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA
br_1095_150.jpg