KONZUMNA BOLEST
Dubravko ŠKILJAN
2. studenoga, 2006.

"Konzumova" poslovotkinja veli da oni na svojem vlasništvu mogu činiti što ih god veseli. Tu je pouku lako realizirati, jer joj daju blagoslov oni koji upravljaju gradom koji pred našim očima nestaje. Naime, oni su sasvim iskreno uvjereni da se granice grada protežu onoliko daleko dokle, kad stanu na glavni gradski trg, dopiru njihove riječi izvikane u mobitel koji je pokvaren: izvan tog kruga od nekoliko stotina metara grad vide samo kao prostor iskorištavanja gdje stanovnici nemaju više pravo na svoje izloge, parkove ili postolare

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kao u pravoj priči, sve je počelo s jednom zelenom livadom koja se prostirala negdje na zapadnoj strani nekog grada (a njegovi stanovnici još nisu znali da on zapravo nestaje) čije je ime – kako legenda kaže – počinjalo sa Z, a završavalo na -agreb. Ta se livada skladno uklapala u gradsku četvrt punu drveća i drvoreda, a na nju se, dapače, s druge strane glavne ulice nadovezivao trg s parkom, tako da su djeca koja su se ondje igrala i šetači pasa mogli uživati u povjetarcima koji su povremeno puhali sa zapada. Na južnoj strani tog zelenog prostora nalazila se "Nama", i njezini su izlozi – ma kakvi bili u onim davnim vremenima "Namini" izlozi (a nisu bili naročiti) – pridonosili nekoj općoj veselosti ugođaja.

Zatim je na suprotnom rubu livade počeo nicati, građen lokalnim samodoprinosom, društveni dom, gdje su penzioneri trebali igrati šah, školarci stolni tenis, a u velikoj dvorani valjda se predviđalo da će se, u skladu s čudnovatim običajima tih mitskih razdoblja, neprestano izmjenjivati zborovi i folklorne i dramske grupe i veličati tadašnjost koja, kao što se zna, nije imala budućnosti. U svakom slučaju, makete su prikazivale taj dom okružen nekom vrstom malog amfiteatralnog trga (s obaveznim majkama koje sjede s dječjim kolicima na suncu), koji je s livadom i susjednim parkom – bar u zamislima urbanista (onda je to još bila profesija) – predstavljao pravo malo gradsko središte odakle se kretalo prema ulicama iza čijih su izloga tada još stvarno bili mesari, urari i slastičari, jednom riječju svi oni koji su taj kvart činili doista gradskom četvrti.
 
Mračna razdoblja
 
No bila su nadošla neka ružna i mračna razdoblja, i najprije se u dom, umjesto umirovljenika i djevojčica i dječaka, uselio Caritas, pa su iz njega s vremena na vrijeme izlazili tužni ljudi, izbjeglice s vrećicama s hranom i iznošenom odjećom. Zatim više ni njih nije bilo, a na zgradi se pojavio niz malih pločica s imenima lokalnih ogranaka političkih partija, raznih auto-škola ili škola plesa i nekih drugih posve nerazumljivih institucija: vrata doma su se sve rjeđe stvarno otvarala, velika stakla na njegovim fasadama bivala su sve prljavija, a na sceni središnje dvorane možda se jedanput godišnje (ispod velikog križa, dakako) čuju glasovi s priredbe đaka iz obližnje osnovne škole.
 
Ne treba ni spominjati da je polukružni tržić ostao samo u nacrtima. Nakon toga su polako počeli nestajati i krojači i fotografi iz obližnjih ulica i, pošto bi prošao period strave razbijenih izloga i demoliranih dućana, u radnje su se s ritmičkom pravilnošću useljavali kafići, kladionice i pokoja pekarnica. Nedugo poslije toga, gotovo preko noći, ukazala se velika trokatnica koja je sasvim zatvorila pogled s livade i put zapadnim vjetrovima, a u čijem je prizemlju otvoreno – gle čuda! – nekoliko kafića i kladionica i jedna pekarnica.
 
A "Namu" je, kao što čitaoci bajki iz ovog vremena već mogu pretpostaviti, preuzeo "Konzum" i najprije se, otkidajući još jedan dio zelenila, okružio parkiralištima, a zatečena je stabla obložio betonskim pločama i osudio drveće na polaganu smrt sušenjem. Poslije dvije-tri godine, u naletu svih svojih potencijala, moćni je trgovac u potpunosti rekonstruirao "Naminu" zgradu: izlozi su već odavno bili ukinuti, ali se dotad bar kroz stakla mogla vidjeti roba nabacana po policama i vreva užurbanih kupaca i prodavača, ali novi dućan krase, kako je to u arhitekturi robnih centara danas uobičajeno (a Naomi Klein nas lijepo uči da se time snizuju troškovi održavanja zgrade), slijepi zidovi. I više od toga: upravo prema livadi – zacijelo uz odobrenje nekog urbanista (možda onog istoga koji je dozvolio gradnju trokatnice na rubu naše livade) – uz te je zidove postavljeno nekoliko golemih željeznih kaveza, sličnih onima u Guantánamu, samo što u ovima, umjesto zatvorenih Muslimana, sjede ogromne zvijeri uređaja za hlađenje koje se pokatkad jave neobičnim režanjem.
 

KONZUMNA BOLEST
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.