Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
2. studenoga, 2006.

stojic 80.jpg
Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
STIHOVI ZA DOBRE LJUDE
1. studenoga, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jedna od prvih knjiga suvremene poezije koju sam dobio u životu bila je zbirka pjesama Rumen (Mostar, 1964.) Ivana Kordića.

Bila je jesen u Brotnju, imao sam tad devet godina i pohađao valjda treći razred osmoljetke, kad nam je učiteljica preporučila knjigu našeg "istaknutog zavičajnog pjesnika", objasnivši nam da pored poučnih pjesmica iz naših čitanki postoje i druge i drugačije, one koje u prvi mah i ne moramo razumjeti do kraja, ali nam se njihova značenja polagano otkrivaju prilikom svakog novog čitanja. "Više se voli nerazumljivo od onog što vam je jasno na prvi pogled", rekla je. Ta njena uputa valjala mi je mnogo puta u životu, ne samo kad je u pitanju književnost. Ja sam, sjećam se kao kroz maglu, prilično dugo prelistavao tu Kordićevu zagonetnu plaketu, to izdanje "Debatnog kluba mladih pisaca Mostara", tu tanku knjigu kratkog i nerazumljiva naslova, ne berući gotovo ništa od njenog sadržaja.

Bile su to pjesme koje se nisu rimovale, nisu imale poučnu poantu, nisu pjevale o antropomorfnim životinjama niti govorile ezopovskim figurama ni lafontaineovskim alegorijama. Kažem, vrlo malo sam kapirao od svega toga, a ni sam naslov Rumen mi nije bio jasan, pa sam ga pokušao odgonetnuti, ponavljajući stihove: "Zarumeni/rumen/ večeri/ u meni". Odzvanjala je ta glazba spontane rime (rumeni – u meni) kroz tihe krajolike broćanskih vinogorja, blagih idiličnih večeri, gdje smo odrastali i Kordić i ja. Ta kordićevska rumen, pored šimićevskog plavetnila osnovna je boja hercegovačkog neba. Mnogo kasnije ona će biti zamijenjena egzotičnim borhesovskim "otkrićem jednog cvijeta zvanog ruža, i čudesne boje, zvane rumenilo".

Tako smo, otkrivajući rumenilo, učili za pjesnike, rekao bi jedan suvremeni autor, mi sunarodnici najvećeg pjesnika našeg jezika, koji je opjevavao rumenilo apokaliptičnim stihovima, što kod Benna odzvanjaju wie ein Alptraum, a kod njega, Šimića, liju se kao krv mrtve zvijezde: "Na rubu polja izmeđ crnih stabla/ Crveno mrtvo obješeno sunce". U Kordićevoj drugoj knjizi Rika na razbojištu sunca to sunce traži razbaštinjenje, odmećući se od svoga nebeskog oca: "Jednog dana reče mi sunce: Ne uzimam te više za sina...Ti umireš, a vasiona ostaje puna/tvoje pjesme i tvoje smrti". Kordićeva poezija nastajala je na rubovima te kozmičke ekstaze, na vrhuncima odakle se najzornije rišu tame zemaljskih ponora.

Ivan Kordić potječe iz široke i ugledne hercegovačke obitelji, koja je dala brojne svećenike i pisce - među njima čuvenog pučkog pjesnika Nikolu Kordića, koji je ispjevao brojne deseteračke peoeme i sonete u selu Grljevići kod Ljubuškoga, te emigranta fra Lucijana Kordića (o kome je Ivan snimio dokumentarni film, te posthumno objavio izbor njegove poezije), koji se nakon višedecenijskog egzila vratio u Hercegovinu, te nedugo po povratku poginuo u prometnoj nesreći kod Mostara 1993. godine. Ivan Kordić, pak, rođen je u mjestu Blizanci, ne upamtivši majku koja je umrla nakon njegova rođenja, a kao dijete preselio je u Mostar, gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Dijete željezničara, Kordić će živjeti onu naširoko poznatu solidarnost o kojoj je govorio njegov zemljak, sindikalist i revolucionar Krndelj, što je zbog svojih univerzalističkih i ljevičarskih uvjerenja poginuo od bratske ruke u zloglasnome logoru Remetinec, surove endehazijske 1943. godine.

Osnovni topos književnog opusa Ivana Kordića, ovog u biti ljubavnog pjevanja, je Mostar, grad koji je koncem prošlog stoljeća doživio najstrašniju ratnu kalvariju, a kroz trijumf tribalne politike ostao trajno devastiran i u nedogled podijeljen. Zanimljivo je napomenuti da je Mostar još od vremena austrougarskih važio za jak kulturni centar - rođeni su i živjeli i djelovali u njemu neki od najznačajnijih autora zapadnog Balkana - Srbi Šantić i Dučić, Hrvati Milićević i Jakovljević, Bošnjaci Đikić i Humo. Ta stara književna slava se istopila i Mostar u drugoj polovici dvadesetog stoljeća producira tek osrednju folklorističku i etnološku, a ponajviše zakašnjelu socrealističku poeziju - mostarski pjesnici stvaraju stihove koji veličaju hercegovačko sunce i vino i kamen i Neretvu, ili još češće opjevavaju socijalizam, maršala Tita i njegove historijske bitke.

NASLOVNICA