GODINA SJENKI
Bojan MUNJIN
27. prosinca, 2006.

Da nije bilo Bobe Jelčića, ZKM-a, Bacača sjenki i dramskog pisca Mate Matišića, ova kazališna godina prošla bi nezapaženo gotovo kao da je nije ni bilo. Dvije zanimljive predstave, nekoliko glumačkih solo akcija, jedan upotrebljivi dramski pisac: škrto bogami. Vulgarnih dosjetki, pak, bilo je koliko hoćete u tipovima predstava koje statistički dominiraju hrvatskim pozornicama, ali problem "ozbiljnog" kazališta i ove godine je u tome što na neki polumrtvi način pretendira na nekakav ugled, a stvarnog značaja u njemu – nema

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Da nije bilo Bobe Jelčića, ZKM-a, Bacača sjenki i dramskog pisca Mate Matišića, ova kazališna godina prošla bi nezapaženo gotovo kao da je nije ni bilo. Dvije zanimljive predstave, nekoliko glumačkih solo akcija, jedan upotrebljivi dramski pisac: škrto bogami. Proizvodnja u oficijelnim kazalištima već je godinama sačinjena od repertoara u najboljem slučaju prosječnih uradaka u kojem ima previše rutine, dosta nemoći i premalo strasti pa se, slikovito rečeno, čini da između hrvatskog odlaska u kazalište i rintanja u tvornici i nema neke velike razlike.

I glumci i publika dolaze u teatar gotovo u isto vrijeme, registriraju se na ulazu, odrade šihtu i vraćaju se kući s nekom slanom pljuvačkom u ustima... Igra se u pravilu na sigurnu kartu "klasičnih tekstova na nov način" da bi se valjda pokazalo da se ne mičemo od provjerenih autora i da netko kao ima ideju u glavi, ali prema svemu što smo vidjeli, ove godine u "građanskom" teatru nije bilo ničeg novog.

Od "Areteja" i "Majstora i Margarite" u Gavelli pa do "Tri sestre" i "Hasanaginice" u HNK, predstave su se nizale više-manje kao srednjoškolska lektira za odrasle, glumci su igrali onako kako im je rečeno, a vrijeme današnje u estetskom i etičkom smislu kao da u hrvatskom mainstream kazalištu uopće ne egzistira. Ili kako bi rekao jedan anonimni ljubitelj teatra - "hoću predstavu koja će me udariti u trbuh do ludila, koja će me natjerati da mislim i koja će mi promijeniti život". Objektivno, takva predstava čak i u normalnom svijetu rađa se jednom u pet godina, ali za sada u domaćem dvorištu, od Dubrovnika do Zagreba i od Osijeka do Pule, nismo u stanju proizvesti niti predstavu koja će barem na izvanserijski način obilježiti sezonu.

Riječki fenomeni

Zato rezultat male ankete koju je vaš izvještač napravio među kazališnim kritičarima u predvečerje božićne šoping histerije pokazuje da je sezona u očima ljudi od struke brojčano vrednovana prosječnom ocjenom "dva" ili, opisno rečeno, na daskama se igralo "slabo", prema mišljenju devet od deset anketiranih. Niti "ZKM ne bi toliko odskočio da je bilo boljih predstava", kaže novinarka Katarina Kolega, ali ako ništa drugo "ZKM je napravio korektan i suvisao repertoar u kojem se našla sjajna predstava 'S druge strane', u režiji Bobe Jelčića kao i zato što u ovom kazalištu igra možda najbolji glumački ansambl u Hrvatskoj danas", kako misli teatrolog Hrvoje Ivanković. Ovaj dobroupućeni kazališni čovjek također ističe bljedilo kazališne sezone, ali napominje da treba podcrtati dvije činjenice iz Rijeke: "Smrt na Kozjem otoku" u izvedbi Talijanske drame zbog tektonske energije koja struji ovom predstavom u režiji Damira Zlatara Fraya, kao i fenomen HKD teatra koji se svojom ukupnom djelatnošću odupire okolišu mrtvila provincije.

Za predstavu "S druge strane" koja je u gostima oduševila publiku i u Sarajevu i u Beogradu, danas se u Zagrebu teško dobiva karta, a tajna njezinog uspjeha - osim "radikalno dokumentarističke ispovijedi i finog poniranja u intimne lomove običnih junaka" kako smo o njoj pisali – jednostavno je u tome što četvoro izvrsnih glumaca, Ksenija Marinković, Krešimir Mikić, Nikša Butijer i Jadranka Đokić, vjeruje da je zaista važno ono što govore na pozornici. I zadnja ZKM-ova predstava "Baltazar ili potraga za čudesnom kapljicom", nastala je u takvom raspoloženju infantilne ozbiljnosti ZKM-ovih glumaca i u nekoj melankoličnoj zaigranosti - nadahnuto i bez foliranja. Nasuprot nacionalnoj teatarskoj impotenciji, ključ uspjeha ZKM-ovih glumaca, bez obzira igraju li za odrasle ili za djecu, u tome je što oni još uvijek vjeruju da igrajući se mogu zarađivati za život i da je njihova mala komuna zadnje pribježište pred "baš me briga" estetikom i općom navalom neukusa.

GODINA SJENKI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2023 Feral Tribune. All rights reserved.