TOL STOJ!
Dean DUDA
27. prosinca, 2006.

S kompletićima djela svjetskih pisaca posljednjih je petnaestak godina čista koma. Problem dostojan ozbiljne sociologije književnosti (kad bi takvo što u nas postojalo), neodoljivo smješten u logiku tranzicije, u samo srce promjene. Manjak je očevidan i ishod porazan čak i u veoma laganoj komparativnoj inventuri. Nije problem u količini novih i vrijednih izdanja nego u izostanku jednog tipa nakladničkog posla koji je tridesetak godina bio nezaobilazna stavka književne i nakladničke kulture

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Rijetko koju ljudsku djelatnost prožima tolika količina obrazovne uzaludnosti kao književnost. Već generacijama i desetljećima provodimo osam osnovnih i četiri srednjoškolske godine natežući se s obaveznom lektirom, čitateljsko-prepisivačkim učeničkim dojmovima i tzv. interpretacijama da bi konačni ishod bio jedva nešto veći od nule. Od najranijih godina sustavno bilježimo lektirno vrijeme, prostor, temu i ideju, zavirujemo u globalnu književnu gomilu od Homera do, valjda, Calvina, a opet kad narastemo do dobi pretpostavljenih kupaca, čitav nam se pogon zadužen za proizvodnju literature obraća kao da smo u knjižaru i u književnost pali ravno s kruške. Nema od hrvatskog, dakle: književnosti (i tjelesnog, doduše) tvrdokornijeg, zastupljenijeg i prisutnijeg predmeta u nježnim obrazovnim godinama, pa ipak svi ti Cervantesi, Gogolji i Kafke uglavnom netragom nestaju iz našeg književnog obrazovanja i knjižare pohodimo uglavnom ko tukci, nesposobni da povežemo dvije stvari i zbrojimo dva i dva.

Bačeno u vjetar

Strašan je taj problem naše književne kvalificiranosti. Pusto vrijeme u društvu s klasicima mahom je bačeno u vjetar jer kako objasniti da smo godinama zahvaljujući nastavnom programu buljili u Dantea, Flauberta i Camusa, a onda masovno izabrali Novuknjigulanebiondić. Pazite, dvanaest godina kanona, rada i tlake da bi, ono, u prosjeku, dvoje njih iz čitavog razreda steklo hvalevrijednu “naviku čitanja”, što eufemistički znači da su izabrani uspješno suzbili elementarno gađenje spram književnosti, upisali se u knjižnicu i da povremeno navrate u knjižaru. Nešto s nastavom književnosti definitivno nije u redu, ali to je posve druga i tjeskobnija priča. Ispada da služi samo da bismo se masovno opismenili i proklinjali debele knjige. S druge pak strane, neki oblik studija književnosti postoji gotovo u svakom hrvatskom mjestu koje se diči semaforima na križanju glavnih ulica, pa opet nacija živi u trajnom strahu od “smrti čitanja” i redovito prezire kanon.

Možda smo u tih dvanaest godina školovanja lektirne klasike tako uspješno apsolvirali da se mirno možemo prepustiti samo stvaralački novom i zanimljivom? Kome se čita staro, teško i dosadno kad se svijet vrti oko friškog, suvremenog i svakodnevno epohalnog? Što će nam zapravo još jedan Dostojevski ili Beckett kad smo ih apsolvirali kao maloljetnici i kad nas navečer, onako iscrpljene od kapitalizma, više cima serija o lijepim, poštenim i dobrim američkim vojnim pilotima.

Razlozi su nedvojbeno razni, ali jedna od vidljivih posljedica ove gomile proturječja jest nestanak odabranih, izabranih ili, ne daj bože, sabranih djela svjetskih pisaca iz hrvatskih knjižara. Domaći se, iako im nije posve komotno, nekako uspješno švercaju mimo veće javne pozornosti. U posljednjem smo desetljeću ipak svjedoci novog izdanja Krleže, pozamašnog Begovića, slijede Drakulić, Kovač, Ugrešić, Fabrio, Ladan (prijevodi!), Vrkljan, Zagorka, Gotovac, Tadijanović, ponovljeni Kamov, oživljeni Smoje, započeti Galović. Uvijek se nađu i neke edicije koje sabiru i izabiru domaću baštinu u stoljećima ili metrima knjiga, stari nam pisci hrvatski uglavnom stanu u svezak ili dva i sve se to manje-više regulira iz prosvjetiteljskog resora nacionalnog interesa.

S kompletićima djela svjetskih pisaca posljednjih je petnaestak godina čista koma. Problem dostojan ozbiljne sociologije književnosti (kad bi takvo što u nas postojalo), neodoljivo smješten u logiku tranzicije, u samo srce promjene. Snažno zaziva vrijednosnu usporedbu s nekim drugim vremenima, upućuje na prioritete u restrukturiranje tržišta i prevladavajuću politiku ukusa, ali i na opseg stručnog posla, kompetenciju i utrošene radne sate u zemlji u kojoj se otprilike četiri stotine pravnih subjekata bavi nakladničkom djelatnošću.

TOL STOJ!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.