MIRKO ĐORĐEVIĆ, ANALITIČAR SRPSKOG DRUŠTVA,
O SPREZI PRAVOSLAVNE CRKVE SA STRUKTURAMA POLITIČKE MOĆI, NJEZINOJ OTPORNOSTI
NA REFORME I ODGOVORNOSTI ZA RATNE ZLOČINE
KUD PROĐU POPOVI, DOLAZE TOPOVI
Bojan MUNJIN
27. prosinca, 2006.
Poznati disident Mihajlo Mihajlov nedavno je rekao da
ono što je Savez komunista predstavljao pod Titom, to je u današnjem društvu Srpska pravoslavna crkva. Mi
unazad puno godina preživljavamo jedan proces koji je sada na vrhuncu, a zove
se klerikalizacija društva. Crkva je danas prisutna u svim porama javnog
života; ovde se posvećuje oružje, protivavionska odbrana, čitavi pukovi vojske,
da o preduzećima i kafanama i ne govorim. Taj proces odnosa između trona i oltara
započeo je još davne '89. na Gazimestanu kada se Milošević domogao vlasti, ali iz te brazde naša se crkva do danas
nije pomerila
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Predavač na beogradskoj Pedagoškoj
akademiji, publicist i prevodilac, Mirko Đorđević (69), dugogodišnji je
analitičar srpskog društva i žestoki kritičar crkve, a deseci njegovih eseja i
knjiga, kao što su "Osmjeh boginje Klio", "Znaci vremena", "Sjaj
i beda utopije" i "Srpska konzervativna misao", prevedeni su na
više evropskih jezika. Radovi Mirka Đorđevića kao i njegove neprestane
javne polemike pokazuju da je unutarnjim etičkim integritetom moguće spasiti
elementarnu ljudskost pred poplavom javnog nemorala.
- Kakav je utjecaj Pravoslavne crkve u
javnom životu Srbije danas?
- Stvar sa našom Pravoslavnom crkvom, čiji
sam ja vernik, danas stoji loše. Poznati disident Mihajlo Mihajlov
nedavno je rekao da ono što je Savez komunista predstavljao pod Titom, to je u današnjem društvu Srpska
pravoslavna crkva. Naša crkva je u ovom momentu pre svega prepoznatljiva kao dominantna
politička snaga u permanentnoj sprezi sa strukturama moći. To je deo onoga što
u istoriji crkve nazivamo savezom između trona i oltara, a u srpskom društvu je
savez između pravoslavnog oltara i političkog trona tandema Koštunica-Tadić
aktualan i belodan u svakodnevnom političkom životu. Da bi se taj savez razumeo,
potrebno je uzeti u obzir jedan važan element, a to je ono što se u istoriji
Srpske pravoslavne zove filetizam a u slobodnom prevodu to bi značilo: moje
pleme, moja vera… Najprostije rečeno, filetizam je crkveni nacionalizam koji je
doduše prisutan i u drugim crkvama, ali nacionalizam najgore vrste trenutno je
prisutan u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Drugačije rečeno, mi unazad puno godina
preživljavamo jedan proces koji je sada na vrhuncu, a zove se klerikalizacija
društva.
- Kako se ta klerikalizacija vidi golim
okom?
- Crkva je danas prisutna u svim porama
javnog života. U hrišćanstvu se jako dobro razlikuje sfera svetog i sfera profanog,
a u Srbiji se danas posvećuje ili blagosilja sve i svašta i to čine crkveni
velikodostojnici. Od prostorija političkih partija čiji prvaci metanišu pred
raspelom a do juče su bili gorljivi ateisti, pa do onoga što izaziva totalnu
konsternaciju: ovde se posvećuje oružje, protivavionska odbrana, čitavi pukovi
vojske, da o preduzećima i kafanama koji se takođe blagosiljaju ne govorim. Taj
proces odnosa između trona i oltara započeo je još davne '89. na Gazimestanu
kada se Slobodan Milošević domogao vlasti, ali iz te brazde naša se crkva do
danas nije pomerila.
Srastanje s vlašću
- Kako to da se crkva u tranzicijskim
društvima nije transformirala?
- Pod komunizmom crkva je bila
marginalizovana, potisnuta iz javnosti i svedena na uzak prostor između porte i
oltara pa smo u ono vreme očekivali da će padom jednog takvog totalitarnog
sistema doći do takozvane duhovne obnove. Dogodilo se da je izostala bilo kakva
duhovna obnova i crkva se pojavila na političkoj pozornici, pri čemu je posebno
konzervativan postao blok istočno-pravoslavnih crkava. Ne zaboravite da dok su
rimokatolici u dvadesetom veku imali jedan iskorak ka novim vremenima poznat po
onoj talijanskoj reči agiornamento sa Drugim vatikanskim koncilom, u
pravoslavlju takvih sabora ili koncila nije bilo. Verovali ili ne, zadnji sabor
pravoslavnih crkava dogodio se pre hiljadu dvesto godina. Pravoslavna crkva
uvire u matricu konzervativnih društava, tradicionalno je srasla s vlašću i
vekovima se molila caru, a ne samo za cara. Zato Pravoslavna crkva nema ni
jedan odgovor na savremene probleme globalnih razmera koje kao crkva može da
ponudi. Na primer, Pravoslavna crkva nema ni u naznakama ono što se zove
socijalna doktrina, za razliku od Katoličke crkve koja takvu doktrinu ipak ima.
Generalno, ima nešto što je karakteristično na celom ovom balkanskom ili
južnoslavenskom prostoru, u islamu, katolicizmu i pravoslavlju. Ove vere nisu
ponudile formulu nove evangelizacije, nego su ušle u brazdu sticanja moći.
Srpska pravoslavna crkva, koja je vekovima važila za vrlo siromašnu crkvu u
materijalnom pogledu, danas prvi put u svojoj istoriji više nije siromašna...
KUD PROĐU POPOVI, DOLAZE TOPOVI
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|