Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE: INVENTURA 2006.
TIHO TRULJENJE
27. prosinca, 2006.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Hrvatska još čeka godinu zaokreta. To je dojam koji čovjek nosi iz 2006. godine, i mora se reći da je taj dojam razočaravajući. Da se odmah razumijemo, nije to razočaranje iz pozicije da u ovoj zemlji ništa ne valja, nego da su posljednjih godina stvorene neke perspektive i neke šanse, ali da se te šanse ne realiziraju, nego se iz godine u godinu odgađaju.

Dvije velike šanse su propuštene. Prva je iz 2000. godine, kada je udružena opozicija došla na vlast, čime je završena Tuđmanova desetgodišnja nacionalistička revolucija. A druga je iz 2003. kada su vlast preuzeli HDZ-ovi "menjševici" Ive Sanadera, koji su nastavili proevropski put koalicijske vlasti, a sami se reformirali po uzoru na sestrinske konzervativne stranke u Evropskoj Uniji. Bio je to zapravo drugi veliki poraz tvrdog tuđmanizma: 2000. godine pobijeđen je izvana, a 2003. iznutra, što je bilo možda još važnije.
 
Na taj način stvoreni su gotovo idealni uvjeti za zakasnjelu, ali ipak uspješnu transformaciju Hrvatske u normalnu postkomunističku državu. I stvarno, ona je danas relativno stabilna zemlja u kojoj više nije moguće zamisliti da kapriciozni poglavar ne prizna rezultate izbora, odlikuje notornog djecoubojicu ili drži u saborskim klupama zastupnike s generalskim epoletama. Ali, pokazalo se da je to uglavnom sve što je učinjeno.
 
Ni garnitura iz 2000. ni ona iz 2003., a treće nema na vidiku, nemaju snage da "pokrenu" zemlju, kao da su se toliko potrošile u hrvanju s bivšim režimom (ancien regime) da su i same postale prije vremena bivše. Nema novih ideja, caruju tupost i inercija. Najviše se to vidi tamo gdje najviše boli, u ekonomiji, koja sa zacementiranih 300-injak tisuća nezaposlenih i stopom rasta koja je nakon završetka autocesta opet pala ispod pet posto, sliči na teškog invalida kojeg je tuklo po potkoljenicama sve živo: rat, pljačkaška privatizacija, nesposobne vlade.
 
A na sve to dolazi još jedan, najbolniji udarac po cjevanicama, a to je potpuno defenzivna, konfuzna i neosmišljena, zapravo nikakva vizija hrvatskog kapitalizma. Jedino što od toga vidimo je da se politička klasa preko noći prekvalificirala u dilere na veliko nacionalnim bogatstvima, i to loše dilere jer prodaju samo ono na čemu bismo i sami mogli odlično zarađivati. I to ne pitajući kome i ne tražeći nikakva socijalna i druga jamstva, tako da od kapitalizma imamo samo ono najgore (brutalnu eksploataciju, na kojoj će on kad-tad krahirati), a ne i ono što ga je učinilo ekonomski najuspješnijim u povijesti (razvoj).
 
Ovim je u samo jednom desetljeću Hrvatska pretvorena u neku vrstu unutrašnje evropske "kolonije", u kojoj se uvježbava najgora vrsta tzv. casino kapitalizma (u kojem se samo "okreće" novac, a ništa ne proizvodi, pa je najveći hrvatski kapitalistički mogul, T-Com, i pored milijardi i milijardi profita, imao ove i svih prethodnih godina ulaganja – nula). Što je najgore, i to treba uvrstiti u razloge što Evropa ne gine od želje da nas što prije vidi u svome društvu. Ionako nas je već usisala, i to na najkomotniji način, bez obaveza koje joj nameće punopravno članstvo u EU-u.
 
U godini na izmaku Bruxelles je otvorio samo dva pregovaračka poglavlja s Hrvatskom (od 33), iako su naši naivci bučno najavljivali kudikamo više, ako se dobro sjećamo i čitavih desetak. Zbog toga su se Sanader i Mesić i otputili na ono jesenašnje komično rukoljubno hodočašće k Bushu u Washington, kako bi izmolili članstvo barem u NATO-u. Posrećilo im se, jer se ovaj doslovce davi u shitu svoje bankrotirane vanjske politike, pa mu čak i malecna Hrvatska izgleda kao saveznik kojeg se isplati privući sebi.
 
Ali, to bi za Hrvatsku imalo smisla samo ako bi je Bush uspio pogurnuti i u članstvo EU-a, gdje ekonomski darvinizam ipak ne jede male zemlje dok su vani, štoviše neke od njih su i tvorci evropske ekonomske renesanse (Irska, Finska, pa i Slovačka). Ali, taj film, avaj, najvjerojatnije nećemo gledati. Bush je nakon katastrofalnog poraza na američkim parlamentarnim izborima balon koji pušta na sve strane, i sada više nije u stanju pomoći ni sebi, a kamoli nama. Preciznije, dok je mogao, nije htio, a sada kada hoće – ne može.
 

ARITMETIKA POLITIKE: INVENTURA 2006.: TIHO TRULJENJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.