TVRD I SLASTAN ORAH
Tena ERCEG
11. siječnja, 2007.

Unatoč sveprisutnom zovu vjere, u Istanbulu je itekako vidljiv duh sekularizma, jer samo manji dio prolaznika u vrijeme molitve ulazi u džamije, dok ostali odsutno nastavljaju svojim putem. Površnom posjetitelju vidljiv je i duh represije, naročito na trgu ispred Bejazitove džamije, u blizini koje se nalazi i Istanbulsko sveučilište. Trgom se obavezno vrzma i nekoliko policajaca koji drže na oku studentske aktivnosti, a u sveučilišni kompleks mogu ući samo profesori i studenti, nakon što pokažu iskaznice zaštitaru na kapiji

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Tko je prvi put posjetio Istanbul prije desetak dana, teško će moći zaključiti je li uzrok nevjerojatne živosti toga grada činjenica da su se ove godine poklopili "zapadnjačka" Nova godina i muslimanski Kurban bajram, ili je to jednostavno njegovo prirodno stanje. Ulice prepune ljudi u svako doba dana i noći, otvorene trgovine, restorani i kafići, stotine trgovaca i drugih koji nešto pokušavaju prodati, brojni taksiji, autobusi, "dolmuši" (minibusevi), tramvaji i brodovi, koji konstantno nekuda prevoze bezbrojne putnike, stanovnike Istanbula i turiste, sve je to neodoljiva svakodnevnica ovog velegrada zbog koje nikome ne može biti dosadno. Svaki izlazak na ulicu mala je avantura, u kojoj će turist više puta biti nagovaran da nešto kupi, da uđe u neki ugostiteljski objekt, da bude prevaren, da se susretne s nelogičnostima, ali ukoliko u početku i doživi ono što se obično naziva "kulturološkim šokom", jer nikada ranije nije bio na Orijentu, atmosfera koja u svakom trenutku odiše istinskom sljubljenošću kultura, ma koliko one bile kontradiktorne, brzo će razoružati svakog posjetitelja.

Ono što vjerojatno svakom zapadnjaku prvo upadne u oči odsustvo je žena na istanbulskim ulicama. Monotoniju milijuna muškaraca razbijaju samo turistkinje, i upadljivo rjeđe Turkinje, većina njih "pokrivenih", a one "normalno" odjevene ipak su laste koje ne čine proljeće. Većina tih muškaraca na ulici je s nekim zadatkom: da preporuče restoran, dozovu taksi, nešto prodaju, a razgovor na lošem engleskom uglavnom započinje pitanjem: "Jeste li se izgubili?" ili "Jeste li iz Španjolske, Italije?"... Što se tiče žena, optimistično zaključujemo da njih nema na ulici zato što se umjesto prodajom švercane robe i gluvarenjem bave nekim pametnijim poslom. Ono što, pak, prvo "upadne u nos", svakako je smrad pečene ovčetine koji se neprikosnoveno širi inače svježim, morskim zrakom iznad Istanbula, sasvim čistim, unatoč, kako kažu statistike, velikom zagađenju toga grada.

Pritisak došljaka

U turskoj je metropoli posljednjih desetljeća prisutan ogroman pritisak došljaka iz ruralne okolice, pa se pretpostavlja da u njoj, pored 10-ak službenih milijuna, živi još toliko ljudi koji se u vrijeme popisa stanovništva vraćaju u svoje domove ne bi li tako ishodili veća državna davanja za svoja sela i gradove. "Jadni" Istanbul tako kuburi s infrastrukturom isuviše krhkom za toliku količinu ljudi. Bregovite uličice starih dijelova grada popločane kaldrmom, primjerice, dom su nevjerojatnim nadogradnjama i interpolacijama kućeraka, stepenica, prostorija koje ispunjaju svaki raspoloživi kvadrat, a krađa struje uobičajena je pojava u istanbulskim stanovima. Sve to, međutim, nekim je čudom u suglasju s ostatkom urbanog prostora, i, barem u starom dijelu grada, teško je vidjeti divlju gradnju hrvatskoga tipa, "šaku u oko" koja se svojom nakaradnošću izdiže iznad okolnih građevina.

Ulične kante za smeće također su rijetke laste, pa grad kojim svakodnevno prođe 20-ak milijuna domaćih ljudi, i još par milijuna stranaca, u određena doba dana zna biti prepun smeća, ali sutradan ujutro opet je sve u redu. Morskim prolazom koji uključuje Dardanele, Mramorno more i Bospor godišnje prođe 50-ak tisuća brodova, od kojih svaki deseti prevozi naftu ili plin, ali plovidba nekim od mnogobrojnih trajekata približava more koje, doduše, ne miriše, ali nije ni naročito zagađeno. Još jedan "šok" svakako su i javni WC-i, s čuvenim čučavcima i s posudicama s vodom umjesto papira.

Neiskusnom gladnom turistu lako se može dogoditi i "sultanova osveta", crijevna viroza ili, u blažem obliku, klasična muka u stomaku. Istanbul je krcat restorana, a zbog njemu tako karakteristične izmiješanosti stilova, što interijera, što hrane, turistu koji ne želi gotovanski ući u prvi restoran natrpan zapadnjacima, teško je samo pogledom kroz stakleni izlog procijeniti što ga unutra čeka.

Čuveni Veliki bazaar raj je za shopping, uz obavezan uvjet volje i izdržljivosti za cjenkanje. Na tržnici, a često ni u dućanima, nema istaknutih cijena, a pogađanje je uobičajeno i u drugim prilikama, poput taksija. S obzirom da se 50-ak posto cjelokupne turske trgovine, koja uz poljoprivredu čini većinu prihoda u toj zemlji, ostvaruje upravo u Istanbulu, taj grad slobodno se može nazvati carstvom sive ekonomije. Keramika, staklo, srebro, antikviteti, koža, tepisi, svila i druge tkanine, sve je to dostupno u ogromnim količinama i po pristupačnim cijenama. Treba, međutim, računati i na mogućnost da se vunene rukavice kupljene za par kuna s drugim nošenjem raspadnu, da se savršeno zapakirani "Mach 3" žileti ispostave kao, ne samo lažni, već i potpuno tupi, ili da se krasna drvena šahovska tabla klima kada se postavi na stol. Istanbulska magija, međutim, odagnat će svaku natruhu ljutnje zbog te, iako jeftine, ipak preskupe kupnje.

TVRD I SLASTAN ORAH
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.