STEPINČEV SINDROM
Anna Maria GRÜNFELDER
11. siječnja, 2007.

U vrijeme kad se nadbiskup Stepinac toliko zdušno borio protiv psovke, diljem Europe bjesnio je najsuroviji rat u povijesti, a u Hrvatskoj se klalo stanovništvo po selima i mučilo u hrvatskim logorima. Zar nije imao prečeg posla? To isto pitanje dolazi mi na um čitajući Bozanićevu poruku obiteljima: njegova dijagnoza – u kojoj nema ni slova o osiromašivanju Hrvatske, ništa o nesposobnosti i(li) nevoljkosti političke elite da taj proces zaustavi - dakle, nije njegov originalni doprinos obiteljskome pastoralu, nego crkvena tradicija još od vremena pape Pija XII.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

"Da su kardinala opljačkali i poslali na burzu, onda bi znao tko i kako se uništava obitelj", komentirao je izvjesni Kruno iz Zagreba u Glasu naroda pismo što ga je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić uputio obiteljima Zagrebačke nadbiskupije u više od 320.000 kopija (koje će župnici podijelili kad dolaze na godišnji blagoslov kuća). Oštar, ali jezgrovit sažetak nadbiskupovih nagađanja o aktualnome stanju hrvatskih obitelji, no Kruno je pogodio "u sridu".

Kardinal je ponudio tisuću i prvo viđenje i dijagnozu krize obitelji. Katastrofično, kao što je to kardinalov stil, ali sve u svemu tek nasumce nabacane pojave: alkohol, droga, kocka, psovka, neprimjereni televizijski programi, nasilje itd. Negdje u tom nizu nalazi se i "nezaposlenost". Jednom uspostavljena dijagnoza je, prema mišljenju medicinskih laika, takoreći već pola terapije. No, da će kardinalova dijagnoza pokazati put uspješnome liječenju, to je više nego upitno. Da se nadbiskup spustio dolje u te nizine, gdje živi većina hrvatskog stanovništva, vjerojatno bi u bezbroj varijacija čuo Krunov nalaz: nezaposlenost, neimaština i bijeda ne uče čovjeka samo molitvi nego i psovkama; iz tih zala proizlaze ovisnosti o alkoholu i drogi, te nasilje, a možda i duhovna praznina, zbog koje neki posežu za utjehom u čašici, u "sapunicama" ili, pak, u bezumnome šopingu.

Poznate dijagnoze

Alkohol – pijančevanje – kartanje: te dijagnoze zvuče poznate kad se bavite crkvenom poviješću, konkretno životopisom blaženog kardinala Stepinca. Jedna od glavnih Stepinčevih briga bila je borba protiv psovke. Zalaganje za tu ideju provlači se kao crvena nit kroz Stepinčeve homilije i razne poruke. Skoro bi se moglo zaboraviti da je u vrijeme kad se tadašnji nadbiskup toliko zdušno zalagao za moralno zdravlje svoje pastve i svetost braka i obitelji, diljem Europe bjesnio najsuroviji rat u povijesti, a u Hrvatskoj se klalo stanovništvo po selima, i mučilo u hrvatskim logorima (krajem 1941. godine Jasenovac je bio prepun i morao privremeno čak obustaviti prihvat novih zatočenika – v. Nataša Mataušić: KZ Jasenovac, Zagreb, 2004.) Ne možete se sjetiti tih okolnosti u kojima je nadbiskup Stepinac vodio kampanju za duhovnu obnovu Hrvatske, a da se ne zapitate: Zar nije imao prečeg posla?

To isto mi dolazi na um čitajući Bozanićevu poruku obiteljima: njegova dijagnoza, dakle, nije njegov originalni doprinos obiteljskome pastoralu, nego crkvena tradicija od vremena blaženog Alojzije Stepinca (a on se mogao nadovezati na suvremene poruke pape Pija XI., poglavito, pak, Pija XII., s porukama za obiteljski moral, kao da su obitelji doživljavali najidiličnija biedermeierska vremena). Uslijed Drugog svjetskog rata, na Božić 1941. tadašnji je nadbiskup odaslao u svijet poruku župama u domovini kao i hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj (vidi specijalni broj Katoličkog lista od 25. 12. 1941.!): uz božićni blagoslov, nadbiskup opominje adresate svojih poruka da se čuvaju opasnosti po moralno zdravlje zbog alkohola, raskalašenosti i kartanja, te da se oduče od ružne navike psovanja, koja baca ljagu na dostojanstvo njihove domovine (slijedi još opomena da će dobru glasu svoje domovine Hrvatske najbolje doprinijeti marljivim radom i izvršavanjem svih svojih obveza…).

Zalaganje za rat

Istovremeno, u Pavelićevoj Hrvatskoj kao i u Hitlerovoj Njemačkoj, dogodili su se zločini protiv čovječnosti, koji će zauvijek biti upisani u sjećanje čovječanstva kao najdublji mrak. O tome, naravno, ne piše ništa u tim božićnim porukama.

S obzirom na činjenicu da nadbiskup Stepinac hrvatske radnike i radnice u Njemačkome Reichu potiče da marljivo rade i na taj način doprinose dobru ugledu svoje domovine, treba ipak podsjetiti da je nadbiskupov poziv na marljiv rad bio poziv na zalaganje za što uspješnije ratno gospodarstvo Njemačkog Reicha, a time i za sam rat, čiji bi pobjedonosni izlaz za cijeli svijet značio sudbinu o kojoj radije ne bih razmišljala: ropstvo za milijune ljudi i "Endloesung" ne samo za Židove, Rome itd., nego i za kršćanske crkve (Hitler je definitivni obračun s vjerom i crkvama "samo odgodio do poslije Endsiega"!).

STEPINČEV SINDROM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.