HANGARI STRAVE
Pripremila: Ljubica LETINIĆ
11. siječnja, 2007.

"Kapetan Šljivančanin je kod ukrcavanja u autobuse znao za prezime Došen i mojoj je majci rekao da tati torba s njegovim stvarima više neće biti potrebna. Dok su ranjenike ukrcavali u autobuse jedan od vojnika je rekao da će te ljude pojesti mrak usred bijela dana, a mami je drugi vojnik dao novac oduzet od Ružice Mrkobašić 'jer ovoj sigurno više neće biti potreban'. Ružica je tada bila u petom mjesecu trudnoće, majka troje djece i jedna je od dvije žene ubijene na Ovčari"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

* "Vojnici koji su ukrcavali ranjenike u autobuse izvršavali su zapovijedi visokog crnog oficira s brkovima. Svog oca Martina, tada nepokretnog i ranjenog u ruku, kao i njegova dva brata Tadiju i Ivana, posljednji sam put vidjela u ili ispred autobusa parkiranih nadomak bolnice. Kapetan Šljivančanin je kod ukrcavanja u autobuse znao za prezime Došen i mojoj je majci rekao da tati torba s njegovim stvarima više neće biti potrebna. Dok su ranjenike ukrcavali u autobuse jedan od vojnika je rekao da će te ljude pojesti mrak usred bijela dana, a mami je drugi vojnik dao novac oduzet od Ružice Mrkobašić 'jer ovoj sigurno više neće biti potreban'. Ružica je tada bila u petom mjesecu trudnoće, majka troje djece i jedna je od dvije žene ubijene na Ovčari."

(Tanja Došen u vrijeme opisanih događaja imala je četrnaest godina, a svjedočila je 8. 2. 2006.)

* "Poslije nekoliko sati batinanja vojnici su počeli izvoditi zarobljenike iz hangara u grupama od po 10 do 20 ljudi. Zarobljenici su potom ukrcani u vojni kamion, prekriven ceradom, koji se kretao u pravcu Grabova. Izveden sam u trećoj grupi, a vojnik koji nas je vodio do kamiona rekao je da nas prevoze u drugi hangar. U prvom sam trenutku u to povjerovao, jer sam znao da u Grabovu ima nekoliko hangara. Kod jedne udoline vozilo je naglo zakočilo i skrenulo na lijevu stranu, a potom uz močvaru ka Grabovu. Jedan od zarobljenika kojeg sam poznavao pomišljao je da iskoči iz kamiona, ali ga je drugi zarobljenik u tome odvraćao. U tom sam trenutku odlučio pobjeći. Uhvatio sam se za gornji dio kamiona i iskočio, a onda nastavio trčati u pravcu Vukovara. Čuo sam kratki rafal i nekoliko pojedinačnih hitaca iz pravca Grabova.

Cijele noći sam trčao kroz kukuruze. Pred zoru 21. studenog zaustavio sam se u selu Cerić kako bih se okrijepio. Umjesto civila, u kući kod koje sam stao bili su rezervisti JNA koji su me odmah zatvorili i toliko pretukli da sam prokrvario od batina. Kad se razdanilo, odveden sam u Stare Jankovce gdje me preuzela, i opet tukla, vojna policija. Od njihovih sam udaraca bio sam plav po cijelom tijelu. Tu sam prenoćio, lisicama zavezan za radijator. Idućeg su me jutra odveli na ispitivanje u policijsku stanicu u Šidu."

(Zaštićeni svjedok P001, preživjeli iz hangara na Ovčari, svjedočio je 8. i 9. 3. 2006.)

* "Oslobođen sam iz hangara na Ovčari na intervenciju vojnika s nadimkom Štuka s kojim sam netom sklopio poznanstvo. Štuka je imao namjeru da mi pomogne do kraja i izvede me iz Vukovara. Mene i još sedmoricu oslobođenih sa Ovčare osobno je ispratio do Modateksa gdje su žene, djeca i starci čekali evakuaciju. No, sutra smo vraćeni u sabirni centar u Veleprometu gdje su nas preuzeli vojni policajci. Dok su pripadnici JNA čuvali ulaz u prostoriju, četnici su izvodili jednog po jednog zarobljenika, nakon čega bi uslijedili plač, zapomaganje, urlikanje, vrištanje i neprirodni zvuci koji su prestajali tek nakon što bi se čuli pucnji.

(...) Iz prostorije sam izveden uz psovke, prijetnje i pljuvanje i odveden u jednu kuću gdje su mi četnici s nadimcima Belgija i Čedo s upaljačem, a onda i plamenom svijeće, pokušali spaliti kosu i spržiti dijelove tijela. Žena sa šajkačom koja se također nalazila u prostoriji je tražila da me siluju, i rekla da će ona na sebe preuzeti odsijecanje genitalija. Dok sam se otimao, treći me četnik bocom udario po glavi i staklom rasjekao leđa i desnu ruku."

(Vilim Karlović, mučen na Ovčari, svjedočio je 21. 3. 2006.)

* "Ljudi u hangaru su bili pretučeni do smrti - duplih glava da ih ni majka rođena ne bi prepoznala. Sinišu Glavaševića su tukli čeličnim šipkama, toliko da se poslije dva sata više nije pomakao."

(Dragutin Berghofer, pripadnik 204. brigade, svjedočio 2. 3. 2006.)

HANGARI STRAVE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.