A ONDA SU POČELI DA NAS UBIJAJU...
Pripremila: Ljubica LETINIĆ
11. siječnja, 2007.

Znate li da u Haagu upravo sad traju procesi protiv šestorice bivših šefova Herceg-Bosne i HVO-a, optuženih za zločine nad Bošnjacima, te protiv "vukovarske trojke" i Milana Martića, koji su optuženi za zločine nad Hrvatima od Škabrnje do Ovčare? Ako se oslanjate na hrvatske medije, onda teško da možete znati za ta suđenja, a sigurno je da ne možete znati ništa o gotovo svakodnevnim stravičnim svjedočenjima protiv Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Jadranka Prlića, Valentina Ćorića, Brune Stojića, Berislava Pušića, Milana Martića, Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića. Svjedočanstva koja slijede, rekonstruirana iz izvještaja s Haaškog suda, osim užasa što su ga proizvodili ovi optuženici zajedno sa svojim nadređenima i podređenima, otkrivaju da hrvatski mediji i javnost ostaju vjerni ovdašnjoj tradiciji prezira prema činjenicama i prema svemu što kvari idilu naše trivijalizirane i spektaklima napunjene stvarnosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

* "U naše selo je tog dana upala vojska u šarenim uniformama i kapama i istjerala ljude iz kuća. Ista vojska, odnosno HVO, je desetak dana ranije u našem i drugim selima između Čapljine i Stoca, razdvojila muškarce od žena i djece i odvela ih u logore. Vojnik koji je 13. srpnja došao pred našu kuću naredio je svima da iziđu, ali mu se suprotstavila moja kći Sanida, tražila je da joj kaže gdje nas vode. Umjesto odgovora uslijedio je rafal od koga je Sanida ostala na mjestu mrtva. Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam, ali me taj vojnik, za kojeg sam kasnije saznala da se zove Dragan Bunojza, potjerao da sa ostalim ukućanima odmah napustim kuću... (...) Moj muž Hamzo i sinovi mi Samir i Ibrahim odvedeni su u logor Dretelj. Ibrahim je u to vrijeme imao 15 godina. Samir je oslobođen tek nakon devet mjeseci. Muža su mi tukli samo dva puta, ali su mu brata Salka ubili, tukli ga prije nego su ga odveli u logor, a onda je tamo umro."

(Fata Kaplan iz sela Pješevac-Greda kraj Stoca na haaškom procesu šestorici svjedočila je 16. 5. 2006.)

* "Mokrili smo u plastične boce koje smo noću prosipali kroz polupane prozore. Jednom dnevno dobijali smo hranu i vodu tako da je u knjižici Crvenog križa koju sam dobio kada su predstavnici te organizacije početkom rujna 1993. godine posjetili Dretelj, upisano da sam s 87 spao na 64 kilograma... Po diktatu stražara morali smo da pjevamo pjesme: "Ne volim te Alija zato što si Balija..." ili "Sarajevo ispod Trebevića, bićeš opet Ante Pavelića..." Nezadovoljan što "profesor ne zna da se kaže kruh, a ne hljeb" jedan od stražara primorao me da gledam u podnevno sunce toliko dugo da sam privremeno oslijepio. U Ljubuški sam prebačen 23. septembra kada je Dretelj zatvoren. Jedan od razjarenih stražara mi je gurnuo pištolj u usta i tako mi izbio dva i polomio još nekoliko zuba. Ispitivali su me samo jednom i tu sam priliku iskoristio da upravnika zatvora u Ljubuškom Ivicu Kraljevića upitam zbog čega sam zatočen. 'Zbog rušenja ustavnog poretka Herceg-Bosne"' odgovorio je upravnik."

(Fahrudin Rizvangbegović, profesor Mostarskog sveučilišta, svjedočio je 22. 5. 2006.)

* "Vojnici HVO-a su me 7. srpnja 1993. godine pronašli, uhapsili i odveli u zgradu Mašinskog fakulteta u Mostaru. Tri dana nisam dobio ni hranu ni vodu. Blizu moje sobe bile su 'mučionica i klaonica', prostorije koje su služile za premlaćivanje odnosno ubijanje zatočenika. Sve su prostorije bile prljave, u malim ćelijama moglo se spavati samo sjedeći, a kao toalet služila je obična soba bez odvoda, pa se po zgradi širio užasan smrad. Pred tom sam prostorijom trećeg dana vidio mrtvog čovjeka za koga sam kasnije čuo da se zvao Hebibović... Nakon ispitivanja na Mašinskom fakultetu odveden sam na Heliodrom. (...) Pretvarali smo se u hodajuće kosture. Nedostajala je još samo plinska komora pa da bude sve kompletno. Zapovjednika logora nikada nisam vidio, a od drugih sam čuo da je na Heliodrom dolazio optuženi Berislav Pušić koji je zatočenicima govorio da će brzo izaći iz logora i uglavnom davao lažna obećanja."

(Ibrahim Šarić, bivši načelnik centra veze Četvrtog korpusa Armije BiH. U zatočeničkim objektima HVO-a proveo je blizu devet mjeseci. Svjedočio 17. 8. 2006.)

* "U lipnju 1993. godine iz straha od vojnika HVO-a pobjegla sam u šumu. Tamo smo se smjestili u jednu napuštenu štalu gdje sam se 19. lipnja porodila. Točno mjesec dana kasnije u toku noći, u štalu su upali vojnici HVO-a i odatle me istjerali s bebom u naručju. I mene, i mog muža, i oca, i majku, braću, sestre i cijelu porodicu Munikoza koja se zajedno s nama tamo skrivala. Vojnici su mi ispred štale ubili oca, invalida bez noge, a u šumu odveli Bajru Munikozu i njegovu ženu Šemsu. Bajru poslije toga nikada nitko više nije vidio, a Šemsu sam kasnije tog dana zatekla mrtvu pored šumske staze.

(Zaštićena svjedokinja BK iz sela Gračanica nadomak Prozora. Svjedočila 6. 8. 2006.)

A ONDA SU POČELI DA NAS UBIJAJU...
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.