NEOPISIVA JE SREĆA NEKOME VRATITI VID
Damira SKANSI
11. siječnja, 2007.

Sviđa mi se sistem u kojem ja sada radim – okrutan je sa socijalnog vidika, djelomično, ali je na drugoj strani jasan i pošten. To znači da vi dobijete račun za sve što je bilo predviđeno, urađeno i po cjeniku ocijenjeno. Ali ništa više od toga. Pošteno je to što znate koliko bolnica košta, za razliku od stanja ovdje, gdje se ne zna koliko morate dati... Imali smo jednu pacijenticu iz Zagreba koja je rekla da je manje koštao put, operacija i boravak u Barceloni nego što bi bila platila taj zahvat u Zagrebu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Mladoliki dr. Milan Pešić na prvi pogled izgleda kao glumac ili maneken, a ne kao ono što zaista jest - kirurg oka, dakle, specijalist jedne, za nas laike, vrlo komplicirane oblasti. "Takvi su gotovo svi kirurzi na našoj klinici. Prosjek godina nam je malo iznad četrdeset. Neki dan sam jednoj pacijentici iz Zagreba, koja me gledala s dosta nepovjerenja, rekao da je bolje da uopće ne dolazi ako se boji da joj dijete operira tako 'mladi' liječnik."

Dr. Milan Pešić rođen je 1965. u Splitu, gdje je diplomirao na Medicinskom fakultetu 1990. godine, završio stažiranje, položio stručni ispit i tako dočekao ratne godine. Specijalizaciju iz oftalmologije završava na čuvenom Centro de oftalmologia Barraquer u Barceloni. Subspecijalizacija mu je refraktivna kirurgija i kirurgija prednjeg očnog segmenta. Klinika Barraquer je jedna od najpoznatijih očnih klinika na svijetu i Amerikanci su profesora Barraquera, jednog od utemeljitelja klinike, proglasili za oftalmologa stoljeća. Na njoj je zaposleno 300 ljudi, među kojima je 29 oftalmologa, troje internista, troje anesteziologa koji, uz pomoć niza vanjskih suradnika, godišnje izvrše 13 tisuća operacija.

- Liječimo sve u vezi oka. Dakle, od dijagnostike, konzervativnog liječenja do kirurških zahvata. Klinika je osnovana četrdesetih godina prošlog stoljeća i danas je vodi možda već četvrta generacija oftalmologa iz porodice Barraquer. To je privatna klinika, ali ima ipak jedan sistem socijalnog "uravnavanja". Podijeljena je naime na dva dijela – u odijelu za siromašnije plaćaju se samo troškovi boravka, potrošni materijal, lijekovi i slično. Ne plaća se medicinsko–specijalistička usluga već se taj dio nadoknađuje prelijevanjem iz onog drugog dijela klinike, gdje liječimo bogatije ljude koji plaćaju sve.

Put u neizvjesnost

- Kako ste došli u Barcelonu?

- Imam neke vrlo daleke rođake koji su me pozvali 1992. godine. Išao sam doslovno od klinike do klinike i tražio bilo kakav posao. U centru Barraquer dobio sam neki upitnik, to neću nikada zaboraviti jer je kasnije opredijelio moj život. Potpisao sam da ću biti "promatrač", dakle nisam mogao imati nikakvog dodira s pacijentima. Slušao sam svakodnevna predavanja, gledao bezbrojne kirurške intervencije, jer je operacijska sala napravljena sa svodom kao staklena kupola, što omogućava savršeno praćenje toka operacije bilo običnim gledanjem ili uz upotrebu svih mogućih kamera. Stalno su me ispitivali, propitivali, provjeravali... Istodobno, čekao sam i nostrifikaciju diplome. I tako do 1994. godine, kada sam zapravo pukao, bez prebijenog centa, obećanja, garancija... spasio me Goran Vučević, koji je igrao balun u Barceloni i koji me vukao sa sobom, te zajedno s rođacima hranio. Imao sam para samo za povratnu kartu, ali to nisam smio dirati... Tada moj dida, za kojega sam bio strašno vezan, teško oboli i vratim se u Split. I onda, 4. siječnja, pozovu me iz Barcelone i kažu da sam dobio specijalizaciju. Nisam se niti radovao, jer sam bio s bolesnim didom, rekao sam samo da mi daju još deset dana da promislim. Tada sam donio jednu vrlo okrutnu odluku - znao sam da će dida umrijeti i da neću biti tu, ali prihvatio sam ponuđenu šansu. Dolazim u Barcelonu, živim osam dana u motelu, pa malo kod jednog kolege specijalizanta, pa drugog... I tako je to počelo.

- Zašto ne želite govoriti o načinu na koji ste otišli iz Splita. Vi ste de facto bili protjerani, jer su vam neki vaši profesori to jasno rekli.

- Otišao sam jer se zovem Milan Pešić, u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Kratko i jasno. Danas mi je to strašno glupo, šta ja imam to spominjati...

- Zašto bi bilo glupo? Zar nemate osjećaj nepravde, uskraćenosti, bijesa...

- Imao sam, ali sada više ne, jer svako zlo donese neko dobro. A onima kojima je smetalo moje ime mogu poručiti da je to njihov problem i neka im leži na savjesti, ako je imaju. Ali tada me je to boljelo... I sada kada odlazim u Barcelonu, kada se avion digne iznad Splita, meni se srce steže... Nikada ne bih otišao vani da se nije dogodilo to što se dogodilo.

NEOPISIVA JE SREĆA NEKOME VRATITI VID
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.