Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Film

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
11. siječnja, 2007.

culic 80.jpg
Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
HRISTOS SE ISELI
11. siječnja, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Već nekoliko godina kultno božićno primanje koje organizira Pupovčevo Srpsko narodno vijeće ide dalje. Ove godine, doduše, nije ondje bilo baš onakve gužve kao u prethodne tri godine otkako je Sanader svečano potpisao domovnicu Hristosu, ali nema veze. Naprosto, ovakve stvari jednom moraju prerasti nazdravičarsku fazu i ući u neku novu dimenziju, koja može biti i dublja, iako se onda na površini manje toga vidi.

Ovaj put to se zbilja tako dogodilo, jer su božićnom domjenku prvi put prisustvovali predstavnici izbjeglih Srba, pa je čovjek poslije punih desetljeća i pol mogao vidjeti i nakratko ljudikovati s nekim dobrim i dragim licima (Ratko Bubalo). Sjajno je zazvučalo i kada je te ljude Luka Bebić pozdravio u "njihovoj domovini", što je međutim "promaklo" svim novinskim izvještačima, čak i onima kojima inače vjeruješ, pa te počne kopkati je li zbilja tako, je li Hrvatska stvarno još njihova domaja i njihov jedini zavičaj.

Jer, ako ovih dana čujemo čak i hrvatske branitelje srpske nacionalnosti kako se jadaju da ih je država maćehinski odbacila, što onda tek reći za one na koje se kada su odlazili iz Hrvatske gledalo kao na nenaoružani dio okupatorske vojske? O da, otad se mnogo toga promijenilo. Na javnoj sceni nema više politički sponzorirane otvorene mržnje prema Srbima, ona se sada povukla u rezervate nogometnih i drugih stadiona, ili se spustila u blogersko podzemlje, gdje prešutno obavlja funkciju puštanja pare među zadnjim čoporima najzaluđenije nacionalističke desnice.

Kažemo prešutno, jer iako je blogerska literatura u pravilu anonimna i neutuživa, vlasti ipak nisu bez mogućnosti da je drže na minimalnoj civilizacijskoj razini (ako ne znaju kako, neka se jave Domagoju Margetiću). Uostalom, baš te vlasti najzaslužnije su što na javnoj sceni više nema jednog patološki šovinističkog Hrvatskog vjesnika s, ne zna se da li monstruoznijim ili idiotskijim, rečenicama tipa: "Znate li u čemu je razlika između kamiona punog pijeska i kamiona punog Srba? Pijesak ne možete izbaciti vilama."

Ni Antu Đapića više nećete čuti da "umuje" kako je "i jedan Srbin u Saboru previše", iako HSP i danas ostaje, uz Ivu Lončara, jedini od koga se mogu i u parlamentu očekivati ispadi antisrpstva. Za tu uljuđeniju atmosferu zasluge idu prvoj posttuđmanovskoj vlasti Ivice Račana, ali još više vlasti Ive Sanadera, koja je, međutim, i odgovornija za stanje preneseno iz devedesetih, jer je ona nekom vrstom unutarstranačkog ukaza naprosto mogla zabraniti daljnje verbalno linčovanje hrvatskih Srba.

To je vrlo brzo ohladilo užarenu scenu hrvatsko-srpskih odnosa, tako da se oni danas, i pored povremenih incidenata (kakav je najnoviji grafit koji je kurcoglavi anonimus iscrtao na srpskom kulturnom društvu Prosvjeta u Karlovcu) mogu ocijeniti dobrim. Čak toliko dobrim da to nekim i jako smeta, pa još neugaslu žeravu škrope uljem, u čemu često žalosno prednjači dio medija, tražeći vraga i gdje ga nema. Tako su nedavno napuhali priču o dvojici vukovarskih školaraca koji su se zakačili oko cure, iako je jasno da to što jedna vukovarska djevojka može birati između mladića hrvatske i mladića srpske nacionalnosti predstavlja zapravo kompliment međunacionalnim odnosima u tome gradu.

Ali, nije glavni problem u medijima, uostalom u ovom slučaju oni su ispali više nedotupavo i glupo nego destruktivno. Glavne silnice međunacionalnih odnosa uvijek je određivala i određuje politika. Bilo time što će, recimo, obnovom Teslinog kulta poslati korisnu, iako ponešto prepatetičnu poruku, da ima zajedničkih vrijednosti oko kojih se Hrvati i Srbi mogu okupiti. Bilo, pak, time što odmah zatim u novootvorenom muzeju Nikole Tesle neće biti zaposlen nijedan Srbin (!!), što se s onim prvim slaže kao ljuta paprika s marmeladom.

Kada se te dvije proturječne silnice zbroje, ispada da oni isti koji srčano i hvalevrijedno guraju obnovu hrvatsko-srpskih odnosa, istodobno u tajnosti drže zalihe mržnje koje će aktivirati kada zatreba, a zna se da takve stvari najviše zatrebaju uoči izbora. To, razumije se, izgleda šizofreno i ludo, ali zar nije šizofreno i štošta drugo, zar u krajnjoj liniji ne živimo u zemlji u kojoj su jedni isti političari i gradili i rušili Jugoslaviju, i u oba slučaja to proglašavali alpskim vrhuncem slobodarskog duha. Pa, daj im ti izađi pred oči i s najmanjim prigovorom o tome.

NASLOVNICA