Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
SPOMENIK
11. siječnja, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ma zamislite ovu situaciju, u goste vam stigne neki poznanik, rođen doduše u vašem gradu, ali odavno već živi drugdje, pa se i niste imali prilike često viđati, ali nekako vam se, po manirima, odjeći i još, skupocjenom satu na ruci, čini kao pristojan, odgojen čovjek, pa ga takvog i primate u svoj dom. Kad tek što je ušao u vaš tinel, nije ni sjeo kako valja, a već, onako s visine, niste to očekivali, pače još i povišenoga tona, uzrujano kaže kako biste trebali skroz promijeniti namještaj u svom dnevnom boravku, pa još i slike sa zidova poskidati i na njihovo mjesto staviti one koje vam on upravo sugerira. Naravno, zgranuti ste nepristojnošću i bahatošću svoga gosta i najradije biste mu odbrusili neka ide doma pa u svojoj kući pravi razmještaj. Vi ste naime sasvim zadovoljni izgledom svoga doma i razmišljate kako mu džaba na ruci skupocjeni sat i uglađeni, ha, skoro evropski maniri, kad se tip ne ponaša kao gost u vašoj kući, nego kao naprasni gazda kod kojega ste vi samo podstanari.

A onda još provirite kroz prozor i skužite da vam je kuća opkoljena gomilom tipova u uniformama na bijelim motorima i u kombijima koji u stopu prate vašega gosta zato jer je tako važan i dragocjen, pa i njegove savjete o vašem tinelu više ne doživljavate kao glupasto miješanje u unutrašnje poslove vašega stana, nego kao diktat, što uistinu i jest.

Ovo bi bila pričica o ponašanju Ive Sanadera prilikom nedavnog posjeta Splitu, kojega je odabrao kao početak svoje predizborne kampanje, kako bi na godišnjicu utemeljenja HDZ-a u Splitu otpustio kočnice i, zajapuren u licu, ponesen uvijek istom, ispraznom stranačkom retorikom, ni manje ni više nego obećao kako će Split, valjda kao njegov pašaluk, sagraditi Tuđmanu spomenik u centru grada, kad to već nije htio Zagreb, točnije SDP–ova vlast u tome gradu, pa je ujedno, vjeruje on, opalio šamar svome najjačem oponentu. Tim obećanjem, zapravo naredbom svojim lokalnim pripuzima, a nije da je glupo od njihova posluha strahovati, Sanader je još jednom napravio salto mortale, doduše ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put, i svojim se govorom, ma koliko ga neki skloni mu analitičari minorizirali, zapravo vratio na svoje ishodište, a obećanje o dizanju spomenika njegovom ideološkom ocu jest titranje onoj masovnoj hadezeovoj bazi koja mu zbog slučaja Glavaš, i ne samo zbog toga, rogobori već mjesecima, a bez koje nikako ne može računati na ozbiljniji izborni uspjeh.

A baš smo bili mislili da je Sanader ipak zaslužio neke kredite jer se činilo da je barem napustio tu gadnu ideološku matricu, kad se pokazalo da on još jedne izbore namjerava dobivati, ne na suvisloj gospodarskoj strategiji, borbi protiv korupcije, evropskim integracijama..., nego na radikalnoj obnovi svoga izgubljenog državotvornog imidža. Koji se, taj imidž, ispostavio neukusnim, desničarskim koktelom: malo Pape, prstohvat Hrvata u BiH, pinkicu Tuđmanova spomenika, i eto izvornog hadezeovca ukopanog u mit male, čangrizave države s početka devedesetih.

E sad, u igri su najmanje dva pitanja, prvo, zašto bi se jednom neupitnom diktatoru koji je zemlju unazadio u svakom pogledu, demokratskom, ekonomskom, moralnom... uopće trebao dizati spomenik bilo gdje, pa tako i u Splitu, gradu koji ni inače ne voli spomenike, pa ih posljednjih 30 godina nije podizao nikome, i drugo, koje su to ingerencije premijera što mu omogućavaju pravo miješanja u unutrašnje poslove jednoga grada? Ili, gdje to u razvijenom svijetu ima da središnja vlast naređuje lokalnoj što će i gdje graditi? Uostalom, koliko jučer kada su nas potresali skandali s rasprodajom ogromnih dijelova zemljišta uz more na Braču, pa je zatražena pomoć Vlade, isti je premijer odgovorio da neće valjda centralna vlast naređivati lokalnoj kako da se ponaša, što i gdje da gradi. Pa je i taj slučaj, svakako ne bez korupcije, pometen pod tepih, a premijer je samo nastavio zamagljivati probleme koračanjem unatrag, vadeći iz ideološke ropotarnice novu ikonografiju u obliku spomenika; jednoga bi, onoga svome papi, postavio na Rivu, a radi ravnoteže neuravnoteživoga, onoga drugoga, piscu i novinaru Miljenku Smoji, postavio bi na Matejušku, tj. nadomak Rive i sasvim blizu Tuđmana zbog kojega je isti taj Smoje pred kraj svojega života naprasno izopćen iz novine u kojoj je proveo čitav svoj radni vijek.

GLEDE & UNATOČ: SPOMENIK
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.