A GDJE JE STRUJA?
Bojan MUNJIN
17. siječnja, 2007.

Dok Tesla razmišlja pred brdom formula ili lamentira o napretku, usamljenosti i sudbini, ponekad gol, ponekad u fraku, on ne izgleda nikako drugačije nego kao glavni lik teme "svetac je među nama" na satu vjeronauka, dok se cijela predstava – da se malo vratimo u prošlost – doima otprilike kao artificijelni recital za potrebe Dana mladosti ili otvorenja hidrocentrale Đerdap I. "Sumrak..." je, pak, aktualna freska nemilosrdnih događaja koja današnjim ljudima želi reći da će nasilje koje svakodnevno akumulira jednog dana kataklizmički – eksplodirati

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Evo kako dvije nove predstave sličnog vizualnog izgleda i nadrealne atmosfere mogu imati sasvim različiti scenski naboj, umjetnički doseg i socijalni značaj. Ovosezonska brijunska predstava "Tesla Electric Company" u režiji Tomaža Pandura, koja je premijerno izvedena u Italiji i ovih dana gostovala u Zagrebu, tek je glamurozna scenska dekoracija na visokom tehničkom nivou, dok je "Sumrak bogova" Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane neobično važna predstava o demonima svijeta u kojem upravo živimo. I jedna i druga predstava, s gomilom simboličkog instrumentarija, psihodeličnom glazbom i glumcima u grotesknim pozama, lebde između sna i jave, ali stvarnost "Sumraka bogova" gledaoce gađa ravno u mozak dok je "Teslin san" samo komercijalni spektakl za međunarodnu upotrebu.

Autor teksta Darko Lukić i teatar Ulysses naumili su pokazati "ne što je Tesla bio, nego kako je bio", ali prema onome što smo vidjeli bila je to tanušna zamisao za ozbiljniji estetski zahvat. U scenografiji grupe Numen pozornica izgleda kao kombinacija kule bjelokosne i električnog generatora, usred čega sjedi goli Tesla, neurotični genij razapet između neonskih lampi i šampanjca, rastrzan između pogleda u svemir i ovozemaljskih intriga. Oko njega kruže nezajažljivi novinari, agenti CIA-e, konkurenti i žene dok Tesla odsutnim pogledom prema zvijezdama izgovara srcedrapateljne riječi: "Golom bih rukom uhvatio munju..."
 
Meteorološki izvještaj
 
Kako i nije zamišljena da teatarski istražuje i da Teslu zavitla u neke zaista provokativne prostore, cijela predstava se s gomilom patetike niže kao slikovnica vizualnih atrakcija o svjetski poznatom junaku čija sudbina, međutim, ne ostavlja dubljeg traga u rasprodanom gledalištu. Ono o čemu se, zapravo, radi jest dobro upakirani kič. Dok Tesla razmišlja pred brdom formula ili lamentira o napretku, usamljenosti i sudbini, ponekad gol, ponekad u fraku, on ne izgleda nikako drugačije nego kao glavni lik teme "svetac je među nama" na satu vjeronauka, dok se cijela predstava – da se malo vratimo u prošlost – doima otprilike kao artificijelni recital za potrebe Dana mladosti ili otvorenja hidrocentrale Đerdap I.
 
Uz osmero korektnih glumaca koji su u nekom kabaretskom tonu, uz pjevanje, ples i ponešto cinizma, dočaravali socijalni okoliš neshvaćenog genija, oni koji su igrali Teslu bili su zapravo - najproblematičniji. Mladi Tesla bio je Livio Badurina koji osim vizualne pseudosvetačke impostacije nije ponudio mnogo: iz njegovih usta izlazile su riječi u ravnom tonu kao da se radi o meteorološkom izvještaju, a ne o intimnim lomovima jednog od najznačajnijih znanstvenika 20. stoljeća. Starog Teslu glumio je Rade Šerbedžija na način kao da je definitivno odustao od glume: taj već užasno puno puta viđeni umorno-nadmoćni izraz lica, drhtavi glas, njihanje kukovima i sako prebačen preko ramena djelovali su kao ponovno udvaranje nakon 35 godina braka, a ne kao igranje s razlogom baš ovdje i baš danas.
 
Atraktivna scenografija, dobra glazba grupe Silence i zgodna glumica Hristina Popović Mijin najveća su vrijednost ove dobro ušminkane predstave, no problem "Tesla Electric Company", koja je publiku ostavila prilično hladnom, u tome jest što osim prigodne fantazije koja će se svugdje dobro prodati nije za žive ljude u estetskom smislu ponudila ništa ozbiljnije.
 
Iako na jednaki način koketira s hiperrealizmom i nekom mračnom kabaretskom atmosferom, ljubljanska predstava "Sumrak bogova", koju je redatelj Diego de Brea napravio prema Viscontijevom scenariju za istoimeni film – nešto je sasvim drugo. Kao i film, predstava prati obitelj Essenbeck i tematsku liniju Hitlerovog obračuna s konkurentima u Noći dugih noževa, ali sudbina jedne aristokratske familije u konkretnom vremenu nasilja za Diega de Breu postaje paradigma za nejasan, ali uznemirujući osjećaj da je u vremenu današnjem nasilje ponovno izmaklo kontroli. Nacisti su u ovoj predstavi tek sporedni statisti, izvođači radova u jednom pomahnitalom vremenu, no ono što kao jeza podilazi svakoga u gledalištu jest vrišteća slika gole vlasti i straha, koji – bojimo se – tresu moderna društva jednako kao i prije.
 

A GDJE JE STRUJA?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.