FERAL ISTRAŽUJE:
KAKVU ENERGETSKU POLITIKU NAMJERAVA VODITI EUROPSKA UNIJA KAKO NE BI OVISILA O
VANJSKIM UCJENAMA
PLIN SE PLINOM IZBIJA
Tena ERCEG
17. siječnja, 2007.
EU već sada uvozi 50 posto nafte i plina od trećih država, a
ukoliko se nešto ne promijeni, za 20 do 30 godina, taj će omjer narasti na 70
posto. No, osim same ovisnosti o uvozu, problem je za Europu i taj što ona
većinu energenata uvozi od zemalja u kojima su na vlasti autoritarni režimi
koji se naftom i plinom često služe u svrhu političkih manipulacija i ucjena,
poput, primjerice, Rusije, Kazahstana i Azerbajdžana, koje svojim resursima
praktički ucjenjuju europske države, a one im, zauzvrat, progledavaju kroz
prste kada u svojim zemljama guše slobode
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Kada je prije desetak dana, nakon serije međusobnih prepucavanja
i inaćenja između Rusije i Bjelorusije, ruska naftna kompanija Gazprom privremeno zatvorila ogranak
naftovoda Družba koji
zapadnosibirskom sirovom naftom opskrbljuje Njemačku, Poljsku i Litvu, bio je
to samo još jedan pokazatelj da Europska Unija hitno treba novu energetsku
politiku. EU već sada uvozi 50 posto nafte i plina od trećih država, a ukoliko
se nešto ne promijeni, za 20 do 30 godina taj će omjer narasti na 70 posto.
Zato je Europska komisija nedavno predstavila dva dokumenta koji sadrže
smjernice za postepeno smanjenje europske ovisnosti u uvoznim energentima, ali
i smanjenje zagađenja okoliša. "Europska strategija za održivu,
konkurentnu i sigurnu energiju" sastoji se od niza prijedloga kojima bi EU
ubuduće trebao izbjeći energetsku ranjivost zbog nepouzdanosti vanjskih
faktora, kao što su politička nestabilnost u zemljama izvoznicama ili nagli
rast cijena energenata, dok se "Akcijski plan za energetsku učinkovitost"
u cijelosti bavi načinima racionalnije upotrebe energije, odnosno štednjom.
Osim same ovisnosti o uvozu, problem je za Europu i taj što
ona većinu energenata uvozi od zemalja u kojima su na vlasti autoritarni režimi
koji se naftom i plinom često služe u svrhu političkih manipulacija i ucjena,
poput, primjerice, Rusije, Kazahstana i Azerbajdžana, koje svojim resursima
praktički ucjenjuju europske države, a one im, zauzvrat, progledavaju kroz
prste kada u svojim zemljama guše slobode. Svjetska potražnja za energentima,
čija se cijena u samo posljednje dvije godine udvostručila, kroz 20-ak godina
narast će za 60 posto, a isto toliko i količina ugljičnog dioksida u atmosferi.
Krajnje vrijeme
Zbog svih ovih razloga, Europska Unija shvatila je da je
krajnje vrijeme da stvori zajedničku energetsku politiku, ali i da je jedna od
najvećih prepreka stvaranju takve politike činjenica da su sve njezine pojedine
članice koje su si to mogle priuštiti, raznoraznim bilateralnim sporazumima i
dogovorima za sebe ishodile kratkoročne energetske zalihe, podrivajući na taj
način jedinstvo Unije. Richard Youngs,
istraživač u Fondaciji za međunarodne odnose i dijalog, piše, primjerice, da je
dosadašnja europska energetska politika u tolikom "neskladu s posvećenošću
zajednice očuvanju demokratskih vrijednosti, da ona ugrožava najprepoznatljivije
aspekte njezinog međunarodnog identiteta". Pritom Youngs ne misli samo na činjenicu da su Njemačka, Francuska,
Italija, Austrija, Nizozemska i Bugarska već potpisale bilateralne ugovore s
ruskim Gazpromom, Uniji iza leđa, već
i da se ulaguju represivnim režimima u Uzbekistanu, Kazahstanu, Libiji, Iranu,
Alžiru, Saudijskoj Arabiji i drugima, i time ih osnažuju. Tako su pojedine EU
članice počinile dvostruki grijeh nedemokratičnosti, prema samoj Uniji, i u
smislu zajedničke vanjske politike, ali takvo ponašanje greška je i iz pragmatičke
perspektive, jer su njezini vodeći ljudi shvatili da sigurnost energetskih zaliha
ovisi o razini demokracije u zemljama izvoznicama.
Imajući sve ovo u vidu, stručnjaci Europske komisije u "Strategiji
za održivu, konkurentnu i sigurnu energiju" odredili su šest prioritetnih
područja za djelovanje, pri čemu je temeljni princip djelovanja balansiranje
između poticanja poštene konkurencije među energetskim kompanijama i solidarnosti
među državama članicama. Prvo područje je stvaranje istinskog unutrašnjeg
europskog tržišta na kojemu će se kompanije natjecati. Zbog toga će od srpnja
ove godine, svi EU konzumenti, osim nekoliko iznimaka, plin i naftu moći kupovati
od bilo kojeg europskog proizvođača, a ne samo od onih nacionalnih. U tu svrhu
treba stvoriti jedinstvenu mrežu za distribuciju plina i nafte, povećati
međusobnu fizičku povezanost među državama, koja sada iznosi samo 10 posto i
stvara takozvane "energetske otoke", poput Irske, Malte i baltičkih
zemalja, a treba uložiti i u nove kapacitete za generiranje energije, koji su
zastarjeli. Time bi se, vjeruju europski stručnjaci, s vremenom poboljšala
sigurnost opskrbe, smanjile cijene, pridonijelo stvaranju novih radnih mjesta,
te pomoglo okolišu, budući da kompanije na konkurenciju reagiraju zatvaranjem
neisplativih postrojenja.
PLIN SE PLINOM IZBIJA
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|