KOME ŠKODI SARAJEVO?
Ivan LOVRENOVIĆ
17. siječnja, 2007.

"Izgon Hrvata iz Sarajeva" – tako glasi najekstremnije tumačenje odlaska iz ovoga grada miljenice široke glazbene publike Gertrude Munitić i ekonomskoga stručnjaka Dragoljuba Stojanova. No, moglo bi se ustvrditi kako Sarajevo uopće nije onoliko "bošnjačkomuslimanski grad" koliko bi se, uza evidentnu etničku većinu, moglo očekivati da bude. Energijom i logikom "grada", koje u Sarajevu još nije ponestalo, ono se toj tendenciji otima, i upravo ti oblici njegovoga otimanja jesu ono što ga u civilizacijskom smislu još uvijek čini "nepokorenim gradom". Ali, tendencija je jaka, i ishod "otimanja" uopće nije zagarantiran...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Mnogo se prašine posljednjih dana dignulo u Sarajevu i oko Sarajeva zbog nekadašnje miljenice široke glazbene publike Gertrude Munitić i ekonomskoga stručnjaka, profesora Dragoljuba Stojanova. Kolikogod različiti, ta dva "slučaja" se u javnosti, sklonoj pojednostavljivanju i shematiziranju, najčešće spominju stopljeni u jedan, podvedeni pod nacionalnu rubriku. "Izgon Hrvata iz Sarajeva" – tako glasi to simplificirano tumačenje u svome najekstremnijem izdanju (Večernji list, Slobodna Dalmacija, itd...). Istini za volju, i u izjavama dvoje protagonista ove najnovije sarajevske afere naći će se elemenata za takvu interpretaciju. No, pošto oko nas ima na gomile nacionalne slame koja jedva čeka da plane i od najmanje iskre nacionalne šibice (i što, kao svaka slama, izgori za tren, bez značajnijih ostataka...), mnogo bi preporučljiviji bio hladan, a ne apriorno senzacionalistički i skandalmaherski pristup.

Stvar je utoliko osjetljivija što "odlazak intelektualaca" iz Sarajeva ima dvostruku tradiciju, dugu i neslavnu. Jedan njezin oblik datira iz jugosocijalističkih vremena. Tumači se uobičajeno, i danas, kao rezultat represije čvrstorukaške politike bosanskih komunista protiv intelektualnih i nacionalnih sloboda, što je jednim dijelom točno. No, bilo bi protiv činjenica i povijesnih okolnosti ako bi se zanemarilo i to da je u mnogima od tadašnjih "slučajeva" nacionalno mučeništvo bilo samo dobrodošao (pa i dobro unovčiv) izgovor za ostvarenje drukčijih privatnih ambicija ili političkih ciljeva. Drugo iskustvo odlazaka, masovnih i tragičnih za kulturnu atmosferu grada, vezano je za bliske i dobro poznate okolnosti iz razdoblja 1992-95, koje se u nešto drukčijoj formi nastavilo, zapravo, do danas.

"Pravi posao"

Sve bi to valjalo imati na umu prije nego što bi se u dva aktualna slučaja bez ostatka povjerovalo u nacionalnu diskriminaciju kao glavni razlog. (Ne ulazeći u detalje, nacionalna priča gubi na uvjerljivosti već iz perspektive podatka da su oboje, Munitićka i Stojanov, prethodno već sebi osigurali egzistencijalni i stambeni status, prva u Zagrebu, drugi u Rijeci, pa su tek onda problem u javnost lansirali kao nacionalni.)

Iz drugoga ugla i s drukčijim motivima, anomalijama sarajevskoga javnog života bavio se ovih dana i velečasni Franjo Topić, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Munitićka i Stojanov ostali su izvan njegovoga vidokruga, kao i ogromna masa drugih pojava iz života grada, zemlje (pa i naroda čije ime figurira u naslovu njegove firme), o kulturi da i ne govorimo, nego se vlč. Topić našao pobuđenim da u formi otvorenoga pisma naruži "sve hrvatske i druge dužnosnike u Bosni i Hercegovini" – što ne stanuju u Sarajevu i što ne dolaze na blagdanske prijeme i prigodne koncerte. "Od najviših hrvatskih dužnosnika, to znači ministara, doministara i parlamentarnih dužnosnika, na bajramskom prijamu vidio sam samo ministra Barišu Čolaka, na mitropolitovom člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i Čolaka, a na Napretkovom koncertu nisam zamijetio nikoga osim Komšića" – jada se predsjednik Napretka.

A zašto je, po Topiću, važno dolaziti na ovakve priredbe?

"To je prilika i za pravi 'posao' jer je prigoda da se u finom druženju i prijatnoj atmosferi popriča s mnogim važnim ljudima, što je nekada korisnije i učinkovitije od službenih razgovora" – poučava "hrvatske dužnosnike" velečasni, prekaljeni majstor svršavanja pravih poslova "u finom druženju i prijatnoj atmosferi". A da mu predika ne bi ostala bez višega, narodno-etičkog momenta, Topić dodaje kako "se mnogi čude što se Hrvati ne vraćaju u Sarajevo ili Banju Luku, ali se nemaju čemu čuditi kad u njima ne stanuju ni najviši dužnosnici".

Sarajevo doista ima svu silu problema, između ostalih i onih nacionalne prirode. No, jako je važno odabrati pravi način da se oni osvijetle i opišu. Onaj tko iz prve, bezrezervno posegne za argumentima tipa: "muslimanski grad", "diskriminacija", "neravnopravnost", "ugroženost", nije na najboljem putu. Da Sarajevo u statističkom smislu bez sumnje postaje grad sa sve izrazitijom bošnjačko-muslimanskom većinom, vidljivo je i bez popisa stanovništva. Tko, na primjer, redovito lista Dnevni avaz, najtiražniji dnevnik u Federaciji, primijetit će vrlo simpatično koncipiranu rubriku, u kojoj svaki dan osvane grupna fotografija jednoga prvog razreda neke od sarajevskih osnovnih škola, s poimeničnim popisom svih đaka i njihovoga učitelja/učiteljice.

KOME ŠKODI SARAJEVO?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.