ŽIVJELO LUPANJE VRATIMA!
Igor LASIĆ
17. siječnja, 2007.

Novinar koji je izveo to s lupanjem vrata na splitskoj premijeri je meni, bez obzira što možda nije želio takav efekt, napravio odličnu reklamu. Ne vidim u tome nikakav loš efekt. Loša, negativna reklama je najbolja, jer ljudima golica maštu, budi im interes za sam komad. To je politički tekst i da nije izazvao nikakve reakcije, značilo bi da suštinski nije političan, da se skriva iza naslova i tako nastoji pokupiti dodatne bodove... O tome treba pričati: kako to da skoro svaki drugi dan negdje u Hrvatskoj pukne neka bomba, da se tako često čine samoubojstva i ubojstva

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Što mislite o incidentu na nedavnoj splitskoj premijeri vaše drame "Kad se mi mrtvi pokoljemo"? Jedan poznati novinar istrčao je s predstave, zalupivši na izlasku vrata... To u kazalištu ne bi trebao biti skandal, ustvari se takva reakcija prerijetko dešava, ali ovaj put se više priča o vinovniku negoli o komadu.

- Nisam bila na premijeri u Splitu, ali meni sve to što sam čula da se dogodilo ustvari definitivno odgovara. Digla se nekakva prašina oko predstave i sad je na nju skrenuta opća pozornost. To je inače s kazalištem danas prava rijetkost, uostalom, kritiku čitaju ljudi iz teatra, a ne redovna medijska publika. Novinar koji je izveo to s vratima na mojoj premijeri je meni, bez obzira što možda nije želio takav efekt, napravio odličnu reklamu. Ne vidim u tome nikakav loš efekt. Loša, negativna reklama je najbolja, jer ljudima golica maštu, budi im interes za sam komad. Ako je komad pritom dobar, sve je okej. Stvar se vidi i po tome, što se češće događa u filmu, kad Vatikan burno reagira na nešto. Zatim ljudi više gledaju film, jer ih intrigira zabranjeno voće.
 
- Niste iznenađeni?
 
- Nisam, realno sam prikazala situaciju i očekivala sam reakcije, ne samo od intelektualaca, nego i bitno šire. To se događa ako se stvarnost prikaže onakvom kakva jest. Realno, dakle, Split je desničarski grad, tako da je bilo logično očekivati neku reakciju. Ljudi su izlazili i s moje predstave "Komšiluk naglavačke", iako je bila višekratno nagrađivana. Tada je tekst po temi bio više socijalnog tipa, ovaj je više političkog, no ljudi svakako trebaju na neki način reagirati na pitanja koja se inače uporno trpaju pod tepih. Političarima to uopće ne odgovara, naravno. U ratu što je iza nas, mnogi su teško stradali, mnogi su obespravljeni, mnogi imaju PTSP, mnogi su dospjeli na samu marginu društva. Istovremeno, nekolicina ih se dobro nakrala, zna se uglavnom kako i koji su. O tome treba pričati: kako to da skoro svaki drugi dan negdje u Hrvatskoj pukne neka bomba, da se danas tako često čine samoubojstva i ubojstva. To je slika naše države i problem naše vlasti koji ona uporno negira. A splitska premijera pokazuje mi da moj tekst očito uspijeva funkcionirati samostalno, što mi je uvijek drago čuti. To je politički tekst i da nije izazvao nikakve reakcije, značilo bi da suštinski nije političan, da se skriva iza naslova i tako nastoji pokupiti dodatne bodove.
 
Zatomljene predrasude
 
- Nedavno ste izjavili da je nemoguće ljudima zabraniti da misle i mrze. A sve je više zabrana, sve manje mišljenja, sve više mržnje?
 
- Radi se o tome da danas idemo prema nekoj europskounijskoj demokraciji i toleranciji. Nudimo mi to još i nekako na zakonodavnom nivou, ali na razini pojedinačnih priča stvarnost izgleda puno drugačije. Tamo gdje su ljudi sami, zatvoreni među svojim zidovima, dosta je koja rakijica da se začuje nešto sasvim drugo. Puno takvih čak ima oružje. Tako da je to realna slika države o kojoj govorim, a ne ono što EU traži i dobiva na papiru.
 
- Kakva iskustva po pitanjima tolerancije imate u Londonu, dok pišete magisterij na London Film School?
 
- Svugdje ima rasizma i nacionalizma, to je ipak u ljudskoj prirodi, ta netrpeljivost. Vani se ipak uspješnije prikriva. Na vlastitoj koži osjećam mržnju svaki put kad uđem u Englesku, kad prođem imigracijski ured, osjetim poniženje čekajući u redu za ispitivanje. Za to vrijeme kriminalci s pasošem neke zemlje EU-a ulaze kao gospoda. Ljude iz Južnoafričke Republike pregledavaju jesu li bolesni. Moj kolega s meksičkim pasošem svaki put mora proći detaljan pretres prtljage. Ja sam ipak bijela, pa u Londonu nemam problema. Ali, da sam neke druge boje, nisam sigurna što bi se sve događalo. Meksičkom prijatelju Gabrijelu neki dan je neki čovjek u kafiću rekao da je prljavi Indijac. Ili Indijanac, nisam sigurna. To je slika Engleske, u velikoj mjeri.
 

ŽIVJELO LUPANJE VRATIMA!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.