HRISTO BOJČEV, JEDAN OD NAJCJENJENIJIH I
NAJIZVOĐENIJIH DRAMATIČARA POSLJEDNJIH GODINA U EVROPI I ŠIRE, GOVORI O SVOME
TEKSTU "ORKESTAR TITANIK", EUROPSKOJ UNIJI, TEATRU I POLITICI
GOVORIO SAM GLUPOSTI I DOBIO 200 TISUĆA GLASOVA
Tatjana GROMAČA
24. siječnja, 2007.
Promjene u Bugarskoj od
raspada komunizam do ulaska u EU nisu velike. U provinciji je sve stalno isto,
nema nikakvih promjena. Ljudi žive bijedno, nemaju novaca, nema posla, teško
je… Ima jako golemih problema s Ciganima. Korupcija je velika. Ja ne očekujem
velikih promjena s EU-om. Čovjek je navikao u svemu tražiti nekakvu logiku, ali
tu nema nikakve logike, tu ima samo interesa. Isto je i s Rumunjskom. Naprosto
je nevjerojatno da je Rumunjska, skupa s Bugarskom, u Evropskoj Uniji. Treba otići
tamo i malo vidjeti kako ljudi žive. Majko mila!
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Prošloga je tjedna u produkciji Istarskog
narodnog kazališta iz Pule praizvedena, prema tekstu bugarskog dramatičara Hriste Bojčeva, a u režiji Dine Mustafića, iznimno dobro
prihvaćena predstava – "Orkestar Titanik". Predstava donosi jedno
viđenje čovjeka, ljudskoga života, u kojemu presudnu ulogu, u balansiranju
kaosa postojanja, nosi ljudska želja za obmanom, za iluzijom. Tekst Hriste Bojčeva nastavlja se na
apsurdističke temelje Becketta,
asocirajući pritom i na druga literarna iskustva, poput Bulgakova ili magijskog realizma Márqueza, no on prije svega pokazuje jedan osoben, tradicionalan (u
dobrom smislu te riječi) autorski rukopis, koji ne boluje od velikih pretenzija
i pokazuje izuzetan talent za jednostavan dramski tekst koji uspijeva biti zanimljiv
vrlo širokom spektru publike, a da pri tom istovremeno ne padne u banalnost ili
samodopadnost.
Bojčev
nije nepoznat autor na "domaćem" terenu – prije dvije
godine njegov tekst "Pukovnik ptica", s kojim je postigao svjetsku
slavu i koji mu je donio nagradu na međunarodnom natječaju British Councila, postavljen
je u Splitu. Hristo Bojčev je
izuzetno zanimljiva osobnost, čovjek čija jednostavnost i "običnost"
mnoge zbunjuju, a iza koje se krije jedan nekadašnji inženjer strojarstva i
direktor tvornice u bugarskoj provinciji, koji je jednoga dana doživio "otkrovenje"
i odlučio ostaviti svoju dotadašnju egzistenciju i posvetiti se kazalištu. Bojčev je kao student dramaturgije koji
je to postao u 34. godini svoga života morao pronaći novi izvor vlastite
egzistencije i to je ubrzo postigao kao TV-politički satiričar.
Godine 1996. Bojčev se "iz štosa" kandidirao za predsjednika Bugarske,
što je prouzročilo drugi krug izbora. Veliku nagradu British Councila uručio mu
je nobelovac Harold Pinter. Bojčevljevi tekstovi prevedeni su na
više od trideset svjetskih jezika i igraju se diljem svijeta, od Turske do
Kanade i Australije. S Hristom Bojčevim razgovarali
smo na interesantnoj kombinaciji bugarsko–hrvatskog, s primjesama srpskog, makedonskog,
i s nešto malo engleskog.
-
Vaša drama "Orkestar Titanik" jako je dobro prihvaćena od strane
publike, interesantno je da je publika zaista bila raznolika, od učenika,
sportaša preko klasične kazališne publike, kao da je svatko u njoj pronašao
nešto za sebe…
- Svako drugačije shvaća taj tekst, to sam
već i ranije primijetio u drugim zemljama. Neki ga shvaćaju kao politički
tekst, u Bugarskoj scenu kojom predstava završava - kada "mečkar",
Ciganin koji je vodio mečku, ostaje sam – shvaćaju kao "samo Cigani će da
ostanu u Bugarsku". Neki Bugari, naravno. Najrazličitije koncepcije, svako
ima neku svoju koncepciju za taj tekst.
Sve
je iluzija
-
To je zato jer je tekst takav da ostavlja dovoljno prostora za različite
interpretacije…
- Da, ali moj tretman tog teksta je
drugačiji. To je egzistencijalan tekst, tekst o ljudskoj egzistenciji. Čovjek cijeloga
života želi izbjeći probleme, i na kraju ih samo kroz iluziju uspijeva izbjeći.
Čovjek se stalno nada da će sutra biti ljepše, to je jedan od glavnih
imperativa ljudskoga života, ali jedino što se sutra sa sigurnošću događa jest
da smo svi samo korak bliže vlastitoj smrti. U Sydneyu je ova predstava
postavljena tako da su svi glumci jako stari, a Harry Houdini odvodi ih zapravo u smrt.
-
Baš taj lik Harry Houdini, iluzionist, on je na neki način u prednosti pred
ostalim svijetom jer on posjeduje svijest o tome da je sve iluzija…
- Da, da… sve je iluzija na ovome svijetu. Harry Houdini, znate li da je on realna
ličnost? Harry Houdini je najveći
američki iluzionist iz 20-ih godina, postoji međunarodna nagrada "Harry
Houdini", on je bio ustvari Jevrejin iz Poljske koji je uzeo to umjetničko
ime. On je bio veliki majstor od "escaping", majstor od bijeg. Bio je
zatvoren u najvećem zatvoru u New Yorku, gol golcat, kao od majke rođen, i
uspio je pobjeći. Bio je zatvoren u metalni kovčeg, ruke su mu bile vezane
lancima, i on je opet uspio pobjeći. On je majstor od "escaping" -
blagodarim ljudskoj iluziji zbog koje je on mogao tako dobro izvoditi vlastite
iluzije.
GOVORIO SAM GLUPOSTI I DOBIO 200 TISUĆA GLASOVA
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|