TRIJUMF NOSTALGIJE
Boris PERIĆ
14. veljače, 2007.

Kad je roman objavljen, kaže Brussig, u aktualnoj debati o DDR-u radilo se o tome “da u Istočnoj Njemačkoj nije sve bilo ni tako strašno; iz te nostalgije valjalo je izaći”. A kako danas stoje stvari s nostalgijom za DDR-om? Brussig: “Nostalgija je još jednom pobijedila. Prije je sve bilo bolje. Što DDR više iščezava, to postaje bolji. Možete to svakoga pitati: u usporedbi s DDR-om, Raj je smrdljiva rupetina. No, budimo ozbiljni, to je čudesan konflikt. I ja osjećam nostalgiju, ne mogu više biti gnjevan na DDR, ali nisam ni toliko bedast da o prošlosti sudim kroz vlastite osjećaje”

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Mladić neizreciva imena Klaus Uhltzscht ne samo da je najneinformiraniji agent zloglasne istočnonjemačke obavještajne službe STASI, već zarana otkriva i da mu se između nogu klati zacijelo najmanji visuljak u DDR-u, ako ne i u čitavom socijalističkom svijetu, čije je napredovanje kao školarac u zanosu promatrao na šarenim zemljovidima školskog povijesnog atlasa. Pa ipak, taj će se visuljak, narastao do neslućenih razmjera, na kraju priče pokazati presudnim čimbenikom otvaranja dotad nepropusne, smrtonosne njemačko-njemačke granice, pa i za pad samog Berlinskog zida. Što je posrijedi? Roman s ključem? Roman s kurcem? Ili naprosto duhovito napisano svjedočanstvo o perverzijama Istoka i Zapada od šezdesetih do globalnog kraha komunističke utopije?

Pisac Thomas Brussig (Berlin, 1965.), čiji će roman “Heroji poput nas”, objavljen 1995., književna kritika već desetak godina kasnije svrstavati među vrhunska djela novije njemačke književnosti, dok ga je gotovo od samog objavljivanja hvalila kao “željno očekivani roman zaokreta”, ne stidi se paralela između njegova seksualno isfrustriranog antijunaka Uhltzschta i vlastita sazrijevanja u obećanoj državi radnika i seljaka: “Kućna atmosfera netrpeljivosti spram tijela i žudnje itekako mi je dobro poznata, a i ja sam, zapravo, prilično zakočen čovjek. Tu zakočenost ja sam, međutim – dakako, u službi umjetnosti – gigantski napuhao u glavi svog glavnog junaka. Drugim riječima, poznato mi je sve to, iako kod mene nije bilo baš tako strašno.”
 
Seksualne nedoumice
 
“Heroji poput nas” u neku ruku nastavlja tradiciju njemačkog “bildungsromana”, tek što se junakovo sazrijevanje i oblikovanje u koliko-toliko normalnu osobnost ovaj put odvija u šumi metafora seksualnih nedoumica, začinjenih obilatom dozom proklamirane socijalističke svijesti. Mladi Uhltzscht, sin rigidne higijenske inspektorice i mrzovoljna STASI-jeva agenta, tako će, nakon dječačkih borbi s prvim erekcijama i majčinim nikad zaista izrečenim pitanjem bi li “bio u stanju povaliti Katarinu Witt”, u vojsci navući triper i ozbiljno se zamisliti nad njegovom štetnošću po nacionalnu ekonomiju (“Zar neodgovorno jebanje veže uza se radnu snagu, koja je narodnom gospodarstvu tako nužno potrebna? Je li gonoreja kontrarevolucionarna?”), dok će masturbacijske fantazije nakon jednog neuspjelog pokušaja ostvarivanja spolnog odnosa uglavnom usredotočivati na Ericha Mielkea, nekadašnjeg ministra državne sigurnosti DDR-a (“... marksizam je svemoguć – flogflogflog – jer je istinit – flogflogflog – druže ministre, vidite da nisam nakazno prase – flogflogflog – već drkam za našu zajedničku stvar – flogflogflog – za socijalizam...”).
 
Mitoman po vokaciji, Uhltzscht - u kojem su neki kritičari već prepoznali “njemačku inačicu Forresta Gumpa” - uz to će na bolan način otkriti da mu je najveću djetinju radost – fotografiju objavljenu na naslovnici omladinskih novina nakon zapažena “uspjeha” na pionirskom znanstvenom natjecanju – namjestila STASI ne bi li time diskreditirala nekog nepoželjnog komunističkog funkcionara. Rijetka krvna grupa omogućit će mu, pak, da svojom krvlju spasi život partijskom sekretaru Erichu Honeckeru (“U njegovom načinu obnašanja državne dužnosti primjećivala se potom krv pervertita”).
 
Recepcija aktualnog misaonog sučeljavanja s tzv. zaokretom i sumornim životom njemačkog Istoka prije i poslije pada Zida, od “provincijske” proze Inga Schulzea do zabavnih celuloidnih uradaka tipa “Goodbye Lenin”, na prvi pogled sugerira humor kao idealno sredstvo za ovladavanje prošlošću. Za Brussiga – uzgred, diplomiranog dramaturga, te autora još triju romana i nekoliko uspješnih kazališnih adaptacija - on je ipak samo jedno od sredstava za razračunavanje s tom škakljivom tematikom: “Uvjeren sam da će se uskoro pisati komedije i o ratu na Balkanu. Komedija, to je tragedija plus vrijeme. Jesu li komedije najprikladnije sredstvo? Ne nužno, ali one su jedno od sredstava. Može se to učiniti i drukčije, a i čini se. Činjenica da sam se odlučio za komično možda ima veze s mojom prirodom i mojim ipak prilično bezazlenim iskustvom totalitarizma.”
 

TRIJUMF NOSTALGIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.