DRAMA U ŽUTOJ KUĆI

14. veljače, 2007.

Evo, kako lijepu zemlju imamo, a čini se da ju zapravo ne volimo (nemojmo se zavaravati lažnim patriotizmom i populističkim izjavama nekih čelnih ljudi, i njihovom sposobnošću manipulacije). A Hrvatsko narodno kazalište?! Kakva lijepa, vrijedna kuća, kakva povijest, kolika su velika imena u njoj upisana, kakve mogućnosti, a opet, zašto toliko nespretnosti, gluposti i bahatosti!? Često me je sram pred ljudima, građanima, pred publikom, kad pomislim što li ti ljudi moraju misliti o nama, što sve čitaju u novinama, neke čudne rasprave i obračuni, neko izokrenuto kazalište

< > | cijeli članak | verzija za tisak

"Bez kazališta se ne može, bez kazališta se ne može, bez kazališta se ne može, bez kazališta se…" Već ne znam po koji put ponavljam u sebi, i za sebe (a često i na glas, drugima), tu veliku-malu, skromnu-raskošnu, jednostavnu kompliciranu misao veličanstvenog A. P. Čehova, koju izgovara njegov Petar Nikolajevič Sorin u drami (a Čehov je naziva "komedijom") "Galeb". Vrtim tu rečenicu u mislima poput neke "mantre", koja bi me trebala dovesti do smirenja, lijepih snova (kazališnih!), i razotkriti mi slike nepoznatih, uzbudljivih prostora (kazališnih!). Vjerujem u tu misao, želim u nju vjerovati, i dijelim je s mnogim poštovanim kolegama, kolegama – prijateljima. Ipak, sa zebnjom moram priznati da me ta ista misao – "bez kazališta se ne može" - svakim novim danom, i okolnostima koje me na to navode, dovodi do svoje suprotnosti, i do samo jednog pitanja: "Zar se bez kazališta ipak može?!"

A onda slijede i druga pitanja: "Kako je do toga došlo? Kada je počelo? Gdje smo pogriješili? Ima li još nade da vratimo život i blistavost, istinitost i ljubav toj rečenici A. P. Čehova?"
 
Ljubavna priča
 
Neposredan povod (ali nikako ne i jedini razlog) da nešto iz svoje "goruće" glave stavim na "hladan" papir jest (po)novonastala situacija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (čijeg sam dramskog ansambla dugogodišnji član). Već se danima po medijima prati taj novi "skandal", "afera" u HNK. Kada se kaže "skandal", "afera", moja prva asocijacija slijedi neku "ljubavnu priču". To je tako u melodramama, i mojoj "zatrovanosti" istima. Bojim se da se u vezi ovog "skandala" radi upravo o suprotnom, o nedostatku ljubavi – prema kazalištu samom! I još o mnogočemu, naravno.
 
Ja sama nisam bila niti u jednoj podjeli od dvije predviđene, pa potom otkazane predstave ("Barok" u režiji Tomaža Pandura, i "Kralj Lear" u režiji Laszla Bagossyja), i to bi mi dalo pravo da samoj sebi kažem: "Zašto me se to sve uopće tiče, zašto se ne izmaknem?" Ali očito ne mogu (ili ne želim?), ne da mi (kazališni) "vrag" mira. Pokušavam se distancirati od minulih i nemilih događaja radi osobnog psihofizičkog zdravlja, i da bih sačuvala i energiju, i glumački "mir-nemir", koji su toliko potrebni za izlazak na scenu. Ali primjećujem da ne mogu – to je kao da pokušavam preskočiti vlastitu sjenu.
 
Ovisno o položaju sunca, sjena HNK je ispred, ili iza mene, ali uvijek tu, prisutna, neminovna. Uostalom to je moja matična kazališna kuća, ne osjećam se krivom, ali se osjećam loše. I znam da taj osjećaj dijelim i s jednim dijelom ansambla. Ne želim govoriti ni u čije ime, niti na to imam pravo, ali mislim da bi se neki kolege sa mnom složili. Osjećamo zajednički (nekreativni) nemir. A zajedno i dijelimo sudbinu našeg kazališnog (životnog) prostora. Odgovornost je i na nama, glumcima.
 
Što se tiče kazališta općenito (to uključuje i svekoliko hrvatsko glumište, a ovim povodom Hrvatsko narodno kazalište), mislim da je njegova moguća snaga i opstojnost u spoju profesionalnosti i etike (kako umjetničke, tako i ljudske), a jednog i drugog, čini mi se, sve je manje, ili te kategorije postaju sve manje važne? One se ne daju propisati nikakvim zakonom, ne potpisuju se ugovorom - to se jednostavno ima ili nema, a ako to samo po sebi nije urođeno i razumljivo, onda se uči i njeguje. Može jedan ansambl imati najbolje "igrače" (glumce), ali "team" će propasti ako nema duha koji bi ih spojio, povezao. Kazalište jest, i trebalo bi biti zajedništvo, zajednička misao – ne u smislu tzv. kolektiva i istomišljenika – naprotiv, to je moguća zajednica "nemogućih", jakih individualaca, koji se nadopunjuju i nadograđuju, koji imaju zajednički cilj – kazalište. I trebali bi činiti sve što je u njihovoj moći da to ponekad postane i umjetnost.
 

DRAMA U ŽUTOJ KUĆI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.