ŠOK'N'ROLL
Ivan LOVRENOVIĆ
14. veljače, 2007.

Zalaganje za "državni patriotizam" čovjeka koji je na mjesto premijera državne vlade došao kao čovjek Milorada Dodika moglo bi se nazvati pravim šokom i postupkom koji proizvodi potpuni kaos u načinu na koji je do sada funkcionirao "patriotski diskurs". Najprije tako što ga demonopolizira. Ako se pokaže da to nije bio samo trenutni hir novoga premijera, nego se ta demonopolizacija sistematski nastavi, šok bi mogao biti pozitivan, a iz trenutnoga kaosa pojmova i značenja koji je proizveo, mogao bi nastati jedan posve nov, do sada u Bosni neviđen konsenzus oko "državnoga patriotizma"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ono nisko i neplemenito shvaćanje smisla za politiku kao sposobnosti kameleonskoga prilagođavanja svim mogućim situacijama u svrhu vlastitoga probitka, lišene ikakve više društvenosti i odgovornosti za opće dobro, u Bosni se od davnina sleglo u ciničnu pučku izreku: “Politika može natjerati vola da poljubi konja.” (Nije li, uostalom, cinizam, moralni relativizam i apologija ropskom mentalitetu – najčešći i s najviše ljubavi oblikovan motiv u mnogohvaljenoj našoj narodnoj aforistici!)

Tako, dok vladajući stranački štabovi (Silajdžićev SBiH, Tihićev SDA, Dodikov SNSD, Čovićev HDZ, Ljubićev HDZ 1990), dojučer krvavo zavađeni s prividom principijelnoga sukobljavanja na liniji obrane čvrstih i uzvišenih moralno-patriotskih ciljeva, sasvim pragmatično i s beskrajnom spremnošću na spuštanje kriterija trguju oko ministarskih fotelja, oni zorno pokazuju kako je predizborna predstava, s vatrometom velikih riječi i zakletva, bila samo bezobzirno džapanje za što veći komad vlasti. A ono što je napravio Nikola Špirić, novi predsjednik Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prilikom inauguracije svojega kabineta, s jedne strane također se naslanja na citiranu poslovicu, no ide i iznad nje, stvarajući zanimljivu zabunu u javnom diskursu, s neizvjesnim posljedicama.
 
Špirić, čovjek koji je na mjesto premijera bosanskohercegovačke državne vlade došao kao čovjek Milorada Dodika, izjavio je, naime, kako “nam je sada svima potrebno više državnoga patriotizma”. Kada to kaže čovjek iz srpske nacionalne i entitetsko-političke nomenklature, nakon bjesomučne apsolutizacije Republike Srpske i istoga takvog apstrahiranja države Bosne i Hercegovine, nakon Dodikove verbalne bengalske vatre o referendumu i “osamostaljenju” Republike Srpske – čovjek se mora zapitati: što to znači.
 
Specifično značenje
 
Državni patriotizam politički je slogan, možda bi bolje bilo reći: pravi ideologem, koji u bosanskohercegovačkom kontekstu ima sasvim specifično značenje. On je parola oko koje je već odavno stvorena globalna bipolarna podjela na tzv. probosanske stranke (ili, karakteristično ideološki: snage), i one druge, valjda, nebosanske ili protubosanske. Nitko tu podjelu nije precizno opisao, još manje ozvaničio, pa je i upotreba atributa probosanski i patriotski vrlo fluidna, i značenje joj varira u ovisnosti o onomu tko ga koristi. Nekoliko čvrstih momenata je, ipak, moguće ustanoviti. Najprije, mora se uočiti velika indikativnost koju sadrži činjenica da se oba atributa (koji bi po političkoj semantici imali biti pozitivni i afirmativni) najčešće upotrebljavaju kao ideološka batina prijeteći uzdignuta prema svima koji to, kao, nisu; koji su zapravo - neprijatelji. A tko su oni?
 
To nije moguće sasvim egzaktno reći, nego se mora (ali i može) derivirati iz strukture onih koji sebi prisvajaju probosanske i patriotske kvalitete, kao i iz strukture onih kojima ih uskraćuju (ili, u nastupu kraljevske plemenitosti, katkad na kašičicu i udijele). E, kad razgrnete te strukture, što se dobije? Odbij-dodaj, dobije se ono što poslije svih svođenja političkih računa u Bosni uvijek ostane “na sonu” kao glavni kriterij razlikovanja: nacionalnost. Tako, lako je ustanoviti da legitimaciju probosanske i patriotske orijentiranosti sebi pripisuju i drugima dodjeljuju (ili ne dodjeljuju) uglavnom stranke i političari s deklariranim ili implicitnim bošnjačkim identitetom, odnosno mediji, forumi, pojedini autori iz toga etnonacionalnog miljea.
 
Neumorni tenor, i čovjek koji očevidno misli da mu pripada i autorstvo i monopol na patriotizam i probosanstvo, jest Haris Silajdžić. Sekundiraju kadrovi iz Tihićeve SDA, a s nešto odmjerenijim nastupom, tu se mogu pribrojati i stranke s liberalnim ili socijaldemokratskim programom, deklarativno višenacionalne, kojima glavninu ipak predstavlja bošnjačka, pretežno urbana populacija (Sarajevo, Tuzla...). Među onima, pak, kojima se, u rasponu od prešutnoga do glasnog stava, ne udjeljuje milost probosanske i patriotske orijentacije, nema nijedne bošnjačke snage, sve su ili srpske ili hrvatske, ili neke višenacionalne, ali zbog različitih razloga povremeno nepoćudne probosanskom i patriotskom mainstreamu. (Jedini je izuzetak, ali samo prividan, bizarna Demokratska narodna zajednica iz Bosanske krajine, politički preostatak djelovanja Fikreta Abdića.)
 

ŠOK'N'ROLL
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.