ČUDNOVATE PUSTOLOVINE NESTAŠNOGA TENKA ĐURE

Imali smo državnog ljubimca,
Bje razigran, pustopašan, sladak,
S izuzetkom grubih gusjenica,
Po cijelom je tijelu bio gladak.

Svi su za njim okretali glavu,
Pogledima mazile ga cure,
Momci žestu trusili u slavu
Lijepog našeg dobroćudnog Đure.
 
Krupan Đuro, sve uzdahe mami,
Cijev mu duga, uzdignuta, vrela,
Kog tom spravom Đuro odalami,
Duša mu se iseli iz tijela.
 
Oko Đure Hrvatska se svija,
Svi centristi, svi desni i lijevi,
Ustašija i partizanija -
Svi se klate o Đurinoj cijevi.
 
Svi o cijevi Đurinoj se njišu,
Sva Hrvatska oko nje se skuplja,
Momci stenju, djevojke uzdišu...
Neka cijevi! Pa šta da je šuplja?!
 
Kad je srpska krenula armada
Da Hrvatsku pokori i satre,
Naš je Đuro sva nam bio nada,
Grijao nas plam njegove vatre.
 
Svojom cijevi kad Đuro zatrese,
Same klize sa Srbina gaće...
Srpski vapaj neki vrag donese
Do ušiju hrvatskoga Ćaće.
 
A naš Ćaća mekan, tankoćutan,
Knjige piše i državu stvara,
Sa Srbima poso sklapa mutan,
Nema, kaže, države bez para.
 
Uze Đuru i za cijev ga vuče,
Novac broji, onako u hodu,
Za Hrvatsku novčanik mu puče...
Eno Đure u Rijeci na brodu.
 
Jel' se Đuri cijev oklembesila
Il' nas suzni pogled samo vara?
Tužna ostaj, domovino mila,
Ode Đuro vaporom put Bara.
 
Iz Bara ga Ćaćini partneri
Preprodali ko pred Božić svinju:
Ajde, Đuro, pucaj i ne seri,
Idi brani kuvajtsku pustinju!
 
U pustinji Đuri trag se gubi,
Tko zna je li stradao u boju...
Ćaća novac ko Hrvatsku ljubi,
Sad ga broji i na Mirogoju.