Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
MARŠ NA SABOR
14. veljače, 2007.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U danima kada Račanova bolest i njene političke reperkusije čvrsto drže poziciju teme broj jedan u Hrvatskoj, samo mali kvadratić medijske scene ostavljen je drugim događajima. Pravo je umijeće rezervirati termin na toj traženoj lokaciji i tu, kao u tramvaju, gaze jedni drugima po nogama takve face kao što su Carla del Ponte, Martti Ahtissari, Čermak i Markač, hrvatski biskupi...

A onda se u to probrano društvo neočekivano progurao pomalo zaboravljeni sindikalni srednjokategornik Boris Kunst, čovjek koji je svojedobno unio dašak svježine na sindikalnu scenu, sudjelujući u razdrmavanju monolitnog i dosadnog socijalističkog sindikalizma. Ali, zatim se, kao i većina sadašnjih sindikalnih maharadža, utopio u istom takvom sivilu sindikalnog pluralizma, a uz to vidi se da čovjek vrti prilično bijesnu paru, pa kada mu je sin nedavno doživio lakšu prometnu nesreću otkrilo se da je vozio sindikalnu jurilicu najviše BMW klase.
 
Istina, Kunst je to energično demantirao, ali s tim ili bez toga novinari ga previše ne vole, jer im je pun nos ovog kicoša koji na navodno osrednjoj sindikalnoj plaći godinama uredno održava izgled dendijevskog pomodara na najvišoj nozi. I sada se taj njegovani gizdelin našao u središtu pozornosti iz sličnih razloga. Objavljeno je da će se uskoro pojaviti pred zagrebačkim Općinskim sudom zbog malverzacija kreditnim karticama kojima je oštetio Zagrebačku banku za čitavih 145 tisuća kuna.
 
Kunst je ciknuo da je riječ o podvali, jer je on odavno dokazao, crno na bijelo, da nikakvu banku za ništa nije oštetio, a sada se ta izmišljotina vadi iz naftalina iz čisto političkih razloga, jer se on prvi put namjerava pojaviti kao kandidat na parlamentarnim izborima. Ovdje počinje naša priča. Zašto Kunst namjerava baš sada osnovati vlastitu stranku (zapravo nezavisnu listu) i s njom se pojaviti na izborima? Vrijedi poslušati što taj klikeraš o tome kaže, krajnje je poučno za razumijevanje kako funkcionira politika u Hrvatskoj danas.
 
Prije svega, on uopće ne krije da mu je osnovni motiv vlastiti interes, tj. namjera da uspješno poantira i završi karijeru, a za to mu izgleda najbolje, veli iskreno, ući u Sabor, a ako u tome ne uspije, pokušat će se smjestiti negdje u diplomatskoj službi (sada je jasnije zašto ovoliko obigrava oko Stipe Mesića). Ukratko, čovjek provjereno dobrog nosa sasvim je ispravno nanjušio, i to otvoreno kaže, da u politici najlakše možeš ispuniti svoje zemaljske želje, uključujući i već spomenutu, da hodaš svijetom ne u nekakvoj sindikalnoj kuti, nego obučen "kao čovjek".
 
Neka vas ne zavara da je ovaj nalickani sindikalni kokot prevršio mjeru što je s najvišeg plota obznanio da je zapravo oličenje samoživosti. Ne, on zapravo želi reći ljudima ono u što neki zbilja i vjeruju, a to je da ako političar zna pomoći sebi, znat će pomoći i njima. A ova mustra stvarno zna. Kaže da je ulazak u vlast danas jedini način da se nešto postigne, pa kao što umirovljenici nikada ne bi dobili povrat duga da nisu osnovali stranku, i radnici će uspjeti samo ako sindikati uđu u "saborske pore vlasti i tamo blokiraju one tajkune i tajfune koji žele da se još više smanje prava radnika".
 
To je zbilja točan opis kako funkcionira današnja hrvatska država, a funkcionira tako da si netko i nešto samo ako se nalaktiš direktno na kazan vlasti. Ništa drugo se ne broji. Isto tako, to znači da se cijela politika svodi na izbore svake četiri godine, a između je gluha kozmička praznina u kojoj samo budale misle da mogu nešto napraviti. To je kristalno jasno poručio protivnicima ideje preuređenja Cvjetnog trga i Milan Bandić, dobacujući udruzi Pravo na grad da je obična politička pljeva, koju nakon što spusti listić u izbornu kutiju može, što se njega tiče, odnijeti prvi vjetar.
 
Ova drska Bandićeva izjava izazvala je konsternaciju ne samo zagrebačkih udrugaša nego i šire javnosti, jer je nesređeni zagrebački gradonačelnik toliko prešao mjeru ukusa da su novine počele gotovo uglas pisati o početku kraja do jučer nedodirljivog Banderasa. I zbilja, neokrunjeni kralj Zagreba morao je nakon ovoga uvući rogove i, barem zasad, usporiti iritantni plan urbanističkog preoravanja najužeg centra grada. Ali, to nije samo njegov uzmak, posrijedi je pojava mnogo širih razmjera.
 

ARITMETIKA POLITIKE: MARŠ NA SABOR
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.