Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi


Picaškandal

International

Feral Tromblon


Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
22. ožujka, 2007.

TEATAR SLIJEPIH "NOVI ŽIVOT" IZ ZAGREBA: KAKO SU U HRVATA AMATERIZAM I TJELESNI HENDIKEP DOBITNA KOMBINACIJA ZA DRUŠTVENU ODBOJNOST I PREDRASUDE

VIDIMO LI SE?
Bojan MUNJIN
22. ožujka, 2007.

Francuska, na primjer, daje svakoj slijepoj osobi 700 eura mjesečno za dodatne potrebe, Njemačka 500, Srbija i BiH 170, Albanija 80, a Hrvatska – 34 eura. U kazalištu slijepih kažu da ne samo da slijepa osoba u Hrvatskoj ne može upisati kazališnu akademiju, jer po njihovom statutu glumac može biti samo "psihički i tjelesno zdrava osoba", nego i prema zakonu o mjenicama i čekovima slijepi mogu dizati novac u banci samo uz dva svjedoka jer njihov potpis nije pravno valjan

< > | cijeli članak | verzija za tisak

nos_vamos_01_150.jpg

Sjajna predstava kazališta slijepih "Novi život" iz Zagreba u Vidri pod nazivom "Nos vamos a ver" konačno je svratila pozornost javnosti na ovo neobično kazalište drugačijeg identiteta, ljudske hrabrosti i istinske spontanosti. Iako je prema navali za ulaznice i prema svemu onome što smo vidjeli na pozornici ovaj teatar puno bliži profesionalnoj produkciji nego diletantskoj družini, amaterizam i tjelesni hendikep na jednom mjestu – u svakodnevnoj kulturi ravnodušnosti - dobitna su kombinacija za društvenu odbojnost i predrasude.

Ova predstava, čiji naslov u prijevodu samoironično glasi "Vidimo se", govori na crnohumorni način kroz osobne priče glumaca, o slijepima koji sa svojim hendikepom pokušavaju živjeti, u okolini rastegnutoj između patetičnog pseudomilosrđa i grube stigmatizacije. U praznoj scenografiji neke zagasite opuštenosti golih zidova i nekoliko stolica, koja podsjeća malo na Ionesca, a malo na Paula Austera, glumci gotovo relaksirano pričaju svoje gradske priče bez dociranja, osjećaja superiornosti hendikepiranih ili želje za sažaljenjem. "U ovoj predstavi glumci su sasvim iskreno poželjeli da plešu i voze auto", kažu autori ove predstave Ksenija Zec i Saša Božić, "i to smo iskoristili kao kontrapunkt da bismo pokazali 'vanjski svijet' u svojoj površnosti, fragmentarnosti i iluziji".
 
"Zanimali su nas ljudi drugačije osobnosti, koji se usuđuju biti znatiželjni, koji se ne boje i koje drugačiji protok vremena nego nama podstiče da ne budu razmaženi", kaže tandem Zec-Božić. U središtu priče je jedna svadba koje neće biti jer je ona slijepa, a on nije, a društvena pravila su uglavnom – okrutna. Nasuprot ovakvim socijalnim modricama glumci koji ne vide: Dajana Biondić, Anita Matković, Marijo Glibo i Vojin Perić želeći pokazati da nitko nije idealan i da svatko ima pravo na sreću - za svoju će dušu plesati kao da su blues brothers, a prisustvo školovanog glumca Živka Anočića i profesionalne plesačice Maje Marjančić samo će zaokružiti ovu priču koja je odlučila da ne bude tužna.
 
"Zauzeti" Sanader
 
Šire gledano repertoar dramskog studija slijepih posljednjih godina rezultat je ove socijalne estetike s odmakom i mirnog pogleda na lažnu svakodnevicu: uz Scapinove spletke i Ubua igrao se i Ivšićev "Kralj Gordogan", "Hanibal podzemni" Hrista Bojčeva, "Nule i ništice" Daniila Harmsa...
 
"Predstave kazališta slijepih refleksija su naše potrebe da živimo kao sav normalan svijet u okolici koja nas zapravo ne prihvaća", kaže Vojin Perić, voditelj kazališta. "U mjestu Drašnice na jadranskoj obali, na primjer, stanovništvo potpisuje peticiju da se na njihovom području ne gradi odmaralište za slijepe jer će im to štetiti turizmu", kaže Perić, odnosno "prema istraživanjima fakulteta za defektologiju, 65 posto građana Zagreba ne bi htjelo slijepu osobu za podstanara". Ekonomski rečeno, slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj ima oko šest tisuća, a od tog broja samo je tri stotine zaposleno.
 
"Ima već jako puno visoko obrazovanih slijepih osoba, oni su naročito dobri psiholozi, defektolozi, fizioterapeuti i informatičari, ali svi oni uglavnom rade na telefonskim centralama jer poslodavci najmanje žele slijepe za svoje radnike", čuli smo u Savezu slijepih Hrvatske. "U prvom članu Ustava piše kako je Hrvatska socijalna država i to bismo smo htjeli reći premijeru Sanaderu, ali on već tri godine nema vremena da nas primi", kaže Vojin Perić. Inače, što se principa socijalne države tiče, Francuska, na primjer, daje svakoj slijepoj osobi 700 eura mjesečno za dodatne potrebe, Njemačka 500, Srbija i BiH 170, Albanija 80, a Hrvatska – 34 eura. U kazalištu slijepih kažu da ne samo da slijepa osoba u Hrvatskoj ne može upisati kazališnu akademiju, jer po njihovom statutu glumac može biti samo "psihički i tjelesno zdrava osoba", nego i prema zakonu o mjenicama i čekovima slijepi mogu dizati novac u banci samo uz dva svjedoka jer njihov potpis nije pravno valjan.
 

VIDIMO LI SE?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA

br_1122_150.jpg