TEATAR SLIJEPIH "NOVI ŽIVOT" IZ ZAGREBA: KAKO SU U
HRVATA AMATERIZAM I TJELESNI HENDIKEP DOBITNA KOMBINACIJA ZA DRUŠTVENU
ODBOJNOST I PREDRASUDE
VIDIMO LI SE?
Bojan MUNJIN
22. ožujka, 2007.
Francuska, na primjer, daje svakoj slijepoj osobi
700 eura mjesečno za dodatne potrebe, Njemačka 500, Srbija i BiH 170, Albanija
80, a Hrvatska – 34 eura. U kazalištu slijepih kažu da ne samo da slijepa osoba
u Hrvatskoj ne može upisati kazališnu akademiju, jer po njihovom statutu glumac
može biti samo "psihički i tjelesno zdrava osoba", nego i prema
zakonu o mjenicama i čekovima slijepi mogu dizati novac u banci samo uz dva
svjedoka jer njihov potpis nije pravno valjan
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Sjajna predstava kazališta slijepih "Novi život"
iz Zagreba u Vidri pod nazivom "Nos vamos a ver" konačno je
svratila pozornost javnosti na ovo neobično kazalište drugačijeg identiteta,
ljudske hrabrosti i istinske spontanosti. Iako je prema navali za ulaznice i
prema svemu onome što smo vidjeli na pozornici ovaj teatar puno bliži
profesionalnoj produkciji nego diletantskoj družini, amaterizam i tjelesni
hendikep na jednom mjestu – u svakodnevnoj kulturi ravnodušnosti - dobitna su
kombinacija za društvenu odbojnost i predrasude.
Ova predstava, čiji naslov u prijevodu samoironično glasi "Vidimo
se", govori na crnohumorni način kroz osobne priče glumaca, o slijepima
koji sa svojim hendikepom pokušavaju živjeti, u okolini rastegnutoj između
patetičnog pseudomilosrđa i grube stigmatizacije. U praznoj scenografiji neke
zagasite opuštenosti golih zidova i nekoliko stolica, koja podsjeća malo na Ionesca, a malo na Paula Austera, glumci gotovo relaksirano pričaju
svoje gradske priče bez dociranja, osjećaja superiornosti hendikepiranih ili
želje za sažaljenjem. "U ovoj predstavi glumci su sasvim iskreno poželjeli
da plešu i voze auto", kažu autori ove predstave Ksenija Zec i Saša
Božić, "i to smo
iskoristili kao kontrapunkt da bismo pokazali 'vanjski svijet' u svojoj
površnosti, fragmentarnosti i iluziji".
"Zanimali su nas ljudi drugačije osobnosti, koji se
usuđuju biti znatiželjni, koji se ne boje i koje drugačiji protok vremena nego
nama podstiče da ne budu razmaženi", kaže tandem Zec-Božić.
U središtu priče je jedna svadba koje neće biti jer je ona slijepa, a on nije,
a društvena pravila su uglavnom – okrutna. Nasuprot ovakvim socijalnim
modricama glumci koji ne vide: Dajana Biondić, Anita Matković, Marijo
Glibo i Vojin Perić – želeći
pokazati da nitko nije idealan i da svatko ima pravo na sreću - za svoju će
dušu plesati kao da su blues brothers, a prisustvo školovanog glumca Živka
Anočića i profesionalne plesačice Maje Marjančić samo će zaokružiti
ovu priču koja je odlučila da ne bude tužna.
"Zauzeti" Sanader
Šire gledano repertoar dramskog studija slijepih posljednjih
godina rezultat je ove socijalne estetike s odmakom i mirnog pogleda na lažnu
svakodnevicu: uz Scapinove spletke i Ubua igrao se i Ivšićev
"Kralj Gordogan", "Hanibal podzemni" Hrista Bojčeva,
"Nule i ništice" Daniila Harmsa...
"Predstave kazališta slijepih refleksija su naše
potrebe da živimo kao sav normalan svijet u okolici koja nas zapravo ne
prihvaća", kaže Vojin Perić, voditelj kazališta. "U mjestu
Drašnice na jadranskoj obali, na primjer, stanovništvo potpisuje peticiju da se
na njihovom području ne gradi odmaralište za slijepe jer će im to štetiti
turizmu", kaže Perić, odnosno "prema istraživanjima fakulteta
za defektologiju, 65 posto građana Zagreba ne bi htjelo slijepu osobu za podstanara".
Ekonomski rečeno, slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj ima oko šest tisuća, a od
tog broja samo je tri stotine zaposleno.
"Ima već jako puno visoko obrazovanih slijepih osoba,
oni su naročito dobri psiholozi, defektolozi, fizioterapeuti i informatičari,
ali svi oni uglavnom rade na telefonskim centralama jer poslodavci najmanje
žele slijepe za svoje radnike", čuli smo u Savezu slijepih Hrvatske. "U
prvom članu Ustava piše kako je Hrvatska socijalna država i to bismo smo htjeli
reći premijeru Sanaderu, ali on već tri godine nema vremena da nas primi",
kaže Vojin Perić. Inače, što se principa socijalne države tiče,
Francuska, na primjer, daje svakoj slijepoj osobi 700 eura mjesečno za dodatne
potrebe, Njemačka 500, Srbija i BiH 170, Albanija 80, a Hrvatska – 34 eura. U
kazalištu slijepih kažu da ne samo da slijepa osoba u Hrvatskoj ne može upisati
kazališnu akademiju, jer po njihovom statutu glumac može biti samo "psihički
i tjelesno zdrava osoba", nego i prema zakonu o mjenicama i čekovima
slijepi mogu dizati novac u banci samo uz dva svjedoka jer njihov potpis nije
pravno valjan.
VIDIMO LI SE?
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|