TROJNI PAT
Ivan LOVRENOVIĆ
22. ožujka, 2007.

I kad se ne izgovaraju imena, svi znaju da se EU-kvalifikacije o "nacionalističkoj retorici koja podsjeća na devedesete" odnose na Milorada Dodika s jedne, srpske, i Harisa Silajdžića s druge, bošnjačke strane. Treća, hrvatska, (samo)isključena je, i ako se u ovoj antagonističkoj priči uopće pojavljuje, pojavljuje se tek kao ukrasni demokratski element. Četvrta, neetnička, koja je nekad predstavljala koliko-toliko relevantnu alternativnu političku snagu, i koju je kao lider opozicije predvodila Lagumdžijina Socijaldemokratska partija, danas je svedena na zanemarivu veličinu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sve češće se u raznim varijacijama može čuti opažanje da stanje i atmosfera u Bosni i Hercegovini počinje nalikovati na onu s početka devedesetih prošloga stoljeća. To ćete čuti u razgovorima ljudi na ulici, u novinskim komentarima, od političara, a na sličan se način izrazio i Olli Rehn, komesar za proširenje Evropske Unije, prilikom svoga zadnjeg boravka u Sarajevu prije nekoliko dana, kada je zbog još jednoga propalog dogovora o reformi policije ponovo odgođeno pristupanje Bosne i Hercegovine potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Parlamentarcima obaju domova Skupštine Bosne i Hercegovine poručio je da su u EU "zabrinuti zbog nacionalističke retorike koja podsjeća na devedesete".

I kad se ne izgovaraju imena, svi znaju da se ove kvalifikacije odnose na Milorada Dodika s jedne, srpske, i Harisa Silajdžića s druge, bošnjačke strane. Treća, hrvatska, (samo)isključena je, i ako se u ovoj antagonističkoj priči uopće pojavljuje, pojavljuje se tek kao ukrasni demokratski element. Četvrta, neetnička, koja je nekad predstavljala koliko-toliko relevantnu alternativnu političku snagu, i koju je kao lider opozicije predvodila Lagumdžijina Socijaldemokratska partija, danas je svedena na zanemarivu veličinu. A da će se taj proces daljega marginaliziranja ove stranke nastaviti, vidjelo se na njezinom nedavnom kongresu, na kojemu nije prostrujao ni najmanji zračak autokritičkoga preispitivanja, niti se pojavila ikakva naznaka konzistentnoga političkog odgovora na aktualno stanje i opasni proces nacionalne bipolarizacije političkoga života, nego je sve bilo podređeno glorifikaciji Zlatka Lagumdžije i učvršćenju njegove predsjedničke pozicije. (Umjesto ozbiljnoga suočavanja sa stvarnošću, uprazno se deklamiralo o antifašizmu, o Sutjesci i Neretvi, o Titu - baš kao na nekakvoj davnašnjoj priredbi za pionire.)
 
Politički ovnovi
 
Dodik i Silajdžić ni po osobnim habitusima, ni po biografijama iz rata, ni kao šefovi dviju političkih partija nisu nimalo sretna kombinacija za politiku dijaloga i konsenzusa, to je više nego očevidno. Tako ih javnost i doživljava: kao poslovične ovnove na brvnu. Njihova se uzajamna isključivost do paroksizma pojačala nakon presude Međunarodnoga suda pravde u Haagu kojom je potvrđen genocid u Srebrenici, kada je prvi pokazao skandaloznu nespremnost da se suoči sa činjenicom genocida, i kada je drugi krenuo u surovu politizaciju genocida. (Silajdžiću bi se, kao obavezna lektira, mogla preporučiti teška i gorka, ali intelektualno blistava knjiga izraelske historičarke Idith Zertal Nacija i smrt, u kojoj se raspravlja o tome kako je država Izrael organizirala pamćenje holokausta kao sredstvo vlastitoga političkog konstituiranja, kako je to pamćenje povezano s politikom moći, te kako se njime rukuje u opravdavanju sukoba s Palestincima i arapskim svijetom.)
 

U politici antagonizma koju Dodik i Silajdžić predstavljaju, nije pojavni i osobno-karakterni moment najvažniji; politika je takvo područje da su u njemu moguća sva iznenađenja, pa čak i pozitivna, ukoliko su skopčana s drastičnom promjenom interesnih konstelacija. Kako stvari u Bosni i Hercegovini i oko nje stoje, takvoj se promjeni, nažalost, teško nadati. Zato je važno govoriti o onome što ova dva lika personificiraju i simboliziraju u političkom smislu, jer će to, i kad njih dvojicu posve apstrahiramo kao konkretne individue, očevidno diktirati ritam i smjerove političkih zbivanja i određivati pravce i tempo oblikovanja nove Bosne i Hercegovine još zadugo. A nije teško zaključiti da je to što njih dvojica predstavljaju, i način na koji to predstavljaju, nešto najgore što je Bosnu i Hercegovinu moglo snaći na pragu razdoblja u kojemu će se morati rješavati krupna pitanja njezinoga političkog ustrojstva.
 
Čvrsta točka na kojoj, dakle, počiva program Dodik, glasi: država Bosna i Hercegovina da, ali samo s Republikom Srpskom kao federalnom jedinicom. Uz to idu ljeporječiva obećanja o predanosti razvoju demokracije, te o garantiranju jednakih prava pripadnicima svih konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj. Prevedeno na jezik stvarnoga stanja, to praktično znači – potpuna dominacija srpskoga elementa uz velikodušnu zaštitu manjinskih prava Bošnjaka i Hrvata. To je Dodikov obrazac građanskoga uređenja države u okvirima Republike Srpske.
 

TROJNI PAT
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.