Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA SJEĆANJE NA KAFKU 22. ožujka, 2007.
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Tragajući za jednom vlastitom izjavom, izišlom
u zagrebačkom Vjesniku, koji u
Sarajevo stiže neredovno i teško ga je naći, prošlog sam tjedna u istom listu
naišao na osmrtnicu Jozi K., mom
školskom drugu. U toj čitulji kolektiv Skupštine općine Č. s tugom obavještava
da je pokojnik "nakon kraće bolesti blago u Gospodinu preminuo dana 18. III.
2007. godine u svojoj 53-oj godini". Pohađali smo zajedno gimnaziju, a on
se zbog vrlo ružnog vlastitog patronima na školskim bilježnicama potpisivao
punim imenom i inicijalom prezimena, pa smo ga od početka prozvali Kafka. Ti đački nadimci u Hercegovini
imaju često augmentativne oblike i pejorativno značenje, tako da ponekad mogu
odrediti i sudbine onih kojima su nadjenuti. Život će pokazati da je pokojni Jozo s Kafkinim Josephom K. imao nešto zajedničko, da je svako ime zapravo
znak, kako veli stara latinska izreka.
Jozo
K. bio je najbolji abiturijent ljubuške
gimnazije, generacije 1971.-75., đak što je od prvog pa do četvrtog razreda imao
sve čiste petice. Urođeni smisao za matematiku i prirodne znanosti demonstrirao
je tako što je svaki zadatak riješio na samo njemu znani jednostavniji način,
tako da je izbacivao iz cipela provincijske profesore koji su od matematike
obično pravili bauk. Nedostatak smisla za društvene znanosti nadomještao je
krvavim radom. Pored obaveznog francuskog, sam je, uz pomoć udžbenika i
gramofonskih ploča, naučio engleski i njemački. Kad bi profesorica latinskog pitala
nešto o Ovidiju, on bi odgovarao uz obilato citiranje "Metamorfoza" na
latinskom, a snagom volje pročitao je Tacita
od početka do kraja, tako da ga je naša stroga profesorica gledala sa divljenjem.
Za profesore Kafka, kako to obično biva, bijaše uzorom učenja i vladanja, a za
đake nekom vrstom autista i ćorkana. Đačka zavist i adolescentska zloba
oslikavali su se svakodnevno na njegovoj kratko ošišanoj glavi u vidu desetina
kreda "ispaljenih" iz magarećih klupa. Jednom se obrecnuo na
razrednog šereta i lošeg đaka Miru M.
da se Camusov "Pobunjeni
čovjek" "odnosi prema bogu do-" (htio je reći dostojanstveno,
ali je uzbuđen zamucao pa je Miro nastavio
"-do-dobro?"). Ta krivotvorena riječ citirala se kao da je Kafka rekao da se "Camus prema bogu odnosi dobro",
što je mjesecima izazivalo salve grohotna smijeha na školskim hodnicima. U
trećem razredu gimnazije Kafka se
bio zaljubio u Mirjanu B., čaršijsku
missicu i kćerku tadašnjeg načelnika Stanice narodne milicije.
Mirjana
je bila blondina, izuzetno atraktivna izgleda, jedna od rijetkih cura iz
razreda za koju se pričalo da je spavala s muškarcima. Kako to obično djevojke
u provinciji rade, svoju je ljubav poklanjala starijima, studentima ili mjesnim
"privatnicima", odlazeći vikendom u Počitelj ili na more, dok su se
adolescenti iz razreda mogli samo u prolazu "slučajno očešati" o
njezino bujno poprsje. Ona je Kafkinu
ljubav prihvaćala samo kao mogućnost lascivnog šegačenja. Patetično mu je slala
dvosmislene erotske poruke i poljupce pred publikom, onako kako to rade kurve u
jeftinim lokalima, a njegova ljubavna pisma čitala je pred prijateljicama uz pocikivanje
i vulgarne komentare.
On je bio gastarbajtersko dijete, praktični
katolik, a ona, kao dijete komunističkih funkcionera, nije bila ni krštena.
"Pokrstit ću se zbog tebe!" govorila bi mu, "da se vjenčamo u katedrali
i rodit ću ti desetoro djece!" Konac ljubavi dočekao je tako što ju je zamolio
da počne s njom maturalni bal, ali ona ga je odbila, jer je cijelu večer pijana
plesala sa šefom benda, gradeći se da ga ni ne primjećuje.
Posljednji put sam ih vidio za desetu obljetnicu
mature – oboje su nastavili školovanje u Zagrebu. On je bio najbolji student
pravnog fakulteta, i čekala ga je sveučilišna karijera. Ona se bijaše udala za
partijskog funkcionera, porijeklom iz susjednog grada i već rodila dvoje djece.
Mi smo svi u mjesni hotel stigli autobusima, ili na kredit kupljenim
"stojadinima" a ona se dovezla u najnovijem modelu BMW-a. Ja sam već bio
započeo književnu karijeru, ali sam još bio u vezi s mojom gimnazijskom
ljubavi, s kojom se nakon dužeg prekida bijah opet pomirio. Kafka se za prohujalo desetljeće bijaše
promijenio, stekao je visoke zaliske i vidljive bore, a kad smo ga upitali za
mladalačku ljubav, rekao je: "Ima raznih ljubavi. Nisu sve ljubavi uzvraćene."
Primijetio sam da je počeo piti, a nakon nekoliko čašica izišao je za mikrofon
i počeo naglas recitirati Rilkea na
njemačkom, teatralno se okrećući čas Mirjani,
čas meni: "Wer jetzt weint irgendwo
in der Welt, /ohne Grund weint in der Welt, / weint über mich". "Tko
sada plače negdje u svijetu, bez razloga plače negdje u svijetu, nada mnom
plače."
CAFÉ NOSTALGIJA: SJEĆANJE NA KAFKU
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|