BROZWAY U ZAGREBU
Bojan MUNJIN
4. srpnja, 2007.

Ovogodišnji Eurokaz, koji je osim domaće uključivao i međunarodnu produkciju od Bitole do Sjevernog mora na temu Tita, protekao je s promjenjivom srećom: jedni su se s poviješću tek poigravali, drugi su mislili ozbiljno. Uglavnom, u produkciji hamburškog "Kampnagela" gledali smo iz bijelog svijeta postmodernističke stripove, moderni balet i psihodeliju na temu Tita, ali taj politički larpurlartizam sa zakašnjenjem od dvadeset pet godina teško da je zadovoljio sve one na ovim prostorima koji su s majčinim mlijekom posisali ne samo partizansku ideologiju nego i sve ono što je došlo poslije toga

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Što stranci znaju tko je bio drug Tito! Ovogodišnji Eurokaz pod zajedničkim nazivom "Tito – četvrti put", koji je osim domaće uključivao i međunarodnu produkciju od Bitole do Sjevernog mora na temu Tita, protekao je tako s promjenjivom srećom: jedni su se s poviješću tek poigravali, drugi su mislili ozbiljno. Uglavnom u produkciji hamburškog Kampnagela gledali smo iz bijelog svijeta postmodernističke stripove, moderni balet i psihodeliju na temu Tita, ali taj politički larpurlartizam sa zakašnjenjem od dvadeset pet godina teško da je zadovoljio sve one na ovim prostorima koji su s majčinim mlijekom posisali ne samo partizansku ideologiju nego i sve ono što je došlo poslije toga.

Bezbrižni eho
 
Doduše, direktorica festivala Gordana Vnuk još je prije pola godine najavila da će tematiziranje Tita na ovogodišnjem Eurokazu "biti poetska i anarhistička fantazmagorija bez ideoloških odgovora", ali taj naknadni nadrealizam tek nam je prizvao opća mjesta jedne povijesne drame i zaboravljene slike socijalističkog poleta i pionirskih marama, ali nas nije bitnije suočio s onim u čemu smo živjeli pedeset godina. Veliki meštar festivala i ove je godine bio Branko Brezovec, koji je sam potpisao dvije predstave, osmislio je i povezao sve ponuđene projekte, od Tita u Užicu do Tita u Šri Lanki, zamišljene da se kao zajednički mega-slet odigraju 5. srpnja na Trgu maršala Tita u Zagrebu.
 

Poznavajući Brezovčev rukopis, on je majstor vesele ironije na teme koje se pišu velikim slovom, pa Revolucije, Nasilja i Apsurda u predstavama "Weddings&Trials" i "Tito, stanoviti dijagrami čežnje" nije nedostajalo, golih glumaca bilo je u izobilju jednako kao i revolucionarnih pjesama s ironičnim odmakom, ali taj neobavezni pogled – nazovimo ga nekom vrstom estetske amoralnosti - bio je samo bezbrižni eho važnih događaja s pristojne udaljenosti.
 
U predstavi tzv. visokoorganiziranog kaosa "Weddings&Trials" u kojoj ima i D'Annunzia i Kocbeka kao i talijanskih, makedonskih i hrvatskih glumaca, Brezovec se bavi nasilnim polugama vlasti kao da se radi o Francuskoj revoluciji ili građanskom ratu u Angoli pri čemu nije jasno zašto je Tito samo jedan od sporednih aktera koji se vidi tek na TV ekranu kako se brije. Slika zamršenog klupka golih tjelesa, uniformi, povišenog govora i rogobatne scenografije nije imala namjeru prodrijeti u dubinu gledaočeve kritičnosti i imaginacije, već poput zavodljivih fleševa za jednokratnu upotrebu - ostati na površini. Što je socijalizam – dobro ili loše ili nešto između – značio narodima koji su se nekad zvali Jugoslavija, kakve su bile posljedice i da li ono što živimo danas ima veze s onim što smo živjeli jučer, naznačeni su, da parafraziramo Brezovca, "u izmaglici slika dok popodne drijemamo između sna i jave", ali ta je maštarija toliko godina kasnije ostala zakinuta za (umjetničku) oštrinu suda o vremenu koje je očito na mnoge presudno djelovalo.
 

Slikovito rečeno, nad većinom predstava ovogodišnjeg Eurokaza ostalo je lebdjeti neodgovoreno pitanje što god to značilo: da li se Tito samo brijao? Predstava "Tito, stanoviti dijagrami čežnje" (kooprodukcija Kampnagel Hamburg, Labaratorio Nove Firenca, Ex Ponto Festival Ljubljana, MAG Culture&Experience, Skoplje), nastala prema vrlo dobrom tekstu Slobodana Šnajdera i namjeri da se pokaže "strašna napetost historijskih deficita kada se država, k tomu još sapeta u ideologijski kalup, izdiže ni iz čega" - nije se uzdigla do razine Šnajderove drame. Važno je reći da se Šnajderov tekst bavi i Đilasom kao jedinim Titovim povijesnim antijunakom, no ono što piše u predgovoru da "drama opisuje herojsko razdoblje revolucije, koju autor drži autentičnom, ali ne zazire od sabiranja golemih troškova pokušaja utopije; a osobito opisuje osvetu poraženih utopija koja se u bivšoj zajednici strašno naplatila..." - to u predstavi jedva da smo vidjeli.
 
Šuškovo prase
 
Ono što smo na pozornici gledali bio je revijalni pregled povijesti u komadićima: nešto faktografije tipa Tito u Moskvi, Tito u Drvaru, masovne slike narodnog prevrata s pucanjem i pjevanjem, romski tamburaši, ironijska scena kako Tito i Staljin plešu balet, riječi o tome kako revolucija (ne) jede svoju djecu, dilema o bleiburškim žrtvama i ono zaklano prase s kojim je Šušak vitlao po Kanadi... Ono što je nedostajalo bila je veličanstvenost i jeza u istom trenutku.
 

BROZWAY U ZAGREBU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.