TJERALICE S OŽILJKOM
Ivica ĐIKIĆ / Surađivao: Igor LASIĆ
4. srpnja, 2007.

Zagorec je ispravno procijenio da se Mesić neće moći othrvati porivu da se pokuša domoći dokaza o kriminalu i ratnom profiterstvu državnih glavešina iz devedesetih godina: uostalom, da nije bilo Mesićeva snažnog inzistiranja i konkretnih napora, ne bi ni bilo istrage o tajnim inozemnim računima ili bi ta istraga već dugo tapkala u mjestu. No, u svojoj zasljepljenosti borbom protiv državnih pljačkaša šef države i njegov savjetnik Perković nisu se obazirali na zdravi razum i elementarnu inteligenciju. Bjegunac je, naime, tajno snimio sastanak s Perkovićem, ali je neukusno na temelju pantovčačke brzopletosti izvoditi tezu o Zagorcu kao žrtvi političkog progona

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Šef države Stipe Mesić evidentno nije naučio ništa iz jedne od neslavnijih epizoda u sedam i pol godina svojih predsjedničkih mandata: naime, iz avanture koju je sebi priuštio u ljeto 2003. kad se, ponukan smjernim intervjuom haaškog optuženika Ante Gotovine u Nacionalu, upustio u bezizglednu operaciju posredovanja između bjegunca i glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte, e da bi se "slučaj Gotovina" okončao na zadovoljstvo i Republike Hrvatske, i Haaškog tribunala, i odbjeglog optuženika za ratne zločine, a na isključivu žalost radikalne desnice kojoj je pakoštanski general bio i ostao samo povodom za jedan podrivački politički projekt. Sjetimo se: Mesiću su u toj akciji asistirali tadašnji glavni savjetnik Željko Bagić i novinar Ivo Pukanić, a mutni pokušaj krahirao je nakon žestoke odbijenice Carle del Ponte da Gotovinu iz statusa optuženika spusti u status osumnjičenog, te pošto su rečenog generala zadrti sufleri uvjerili da mu Mesić sprema zamku i da se živ ne predaje. Od svega je ostala tek blamaža lakomislenog predsjednika, ali je dotični tu epizodu odbio shvatiti vlastitom blamažom: on je i danas duboko uvjeren da se radilo o dobrom i plemenitom nastojanju koje je doživjelo fijasko zbog manjka fleksibilnosti dviju strana između kojih je htio posredovati.

Kako je, dakle, izostala pouka iz "slučaja Gotovina", Pantovčaku se zbio "slučaj Zagorec": odmah, međutim, valja reći da Mesićeva uključenost u kazneni progon umirovljenog generala Vladimira Zagorca, bivšeg pomoćnika ministra obrane zaduženog za ilegalno nabavljanje oružja, ne može proizvesti ni približno teške posljedice kao miješanje u rješavanje Gotovinina statusa i odmah valja kazati da šef države za angažman u potonjem slučaju raspolaže daleko uvjerljivijim i čistijim motivima i opravdanjima nego što je bilo u lipnju i srpnju 2003. godine. Sve ostalo je uglavnom isto. Opet imamo Mesićevu naivnost i brzopletost, opet imamo novinara-posrednika (Romano Bolković), imamo glavnog savjetnika-pregovarača (Saša Perković), bjegunca (Zagorec) i tužitelja (Mladen Bajić). Opet imamo posla s – doduše, podosta blažom – kompromitacijom najviše državne adrese, i imamo posla s manifestiranjem jedne od dviju najsnažnijih Mesićevih političko-predsjedničkih opsesija: prva je pokazana u "slučaju Gotovina" i tiče se obračuna s ekstremnom desnicom koja je u proteklih petnaestak godina itekako zagorčavala predsjednikov život; drugu opsesiju vidimo sad kad zasljepljenost pravednom borbom za istjerivanje na čistac pretvorbeno-privatizacijskih pljačkaša i ratnih profitera iz režimskih redova umrtvljuje sposobnost zdravog rasuđivanja, te poništava logičnu skepsu prema iskupljujućim gestama ljudi poput Vladimira Zagorca koji ne preza ni od čega, pogotovo ne od jeftinih laži i podmetanja, da bi spasio vlastitu kožu.

Dominantna crta

I još: ovdje svjedočimo jasnoj manifestaciji dominantne crte Mesićeva karaktera, koja nema veze s političkim uvjerenjima, a riječ je o njegovoj bezgraničnoj toleranciji prema personama za koje on, Mesić, smatra da su mu jednom iskazale privrženost i da su mu pomogle u teškim (ili samo jako važnim) životnim i političkim situacijama. "Možemo raspravljati je li to dobra ili loša osobina, no činjenica je da predsjednik Republike nikad ne zaboravlja ljude koji su mu jednom bili od pomoći i da ti ljudi nikad ne mogu potrošiti kredit kod Mesića, bez obzira u koliko ga ozbiljnih neprilika kasnije uvalili", reći će za Feral nekadašnji bliski suradnik šefa države. Tu leži i tajna Mesićeve bliskosti s Romanom Bolkovićem koji je, pored ostalog, stao uz Manolića i Mesića kad su se odvojili od HDZ-a i osnovali Hrvatske nezavisne demokrate.

No, što se, ustvari, dogodilo? Na temelju razgovora s nekolicinom ljudi koji su neposredno ili posredno bili uključeni u kontakte Ureda predsjednika i odbjeglog Zagorca, Feral je ovako rekonstruirao razvoj događaja. Prvi poticaj za kontakt stigao je od Zagorca čiji je najbliži suradnik Roman Binder svom poznaniku Bolkoviću prenio želju general-mufljuza s trenutačnim bečkim prebivalištem da trguje s vlastima. Bolković je s porukom pohitao na Pantovčak, a Mesić je smjesta započeo ambicioznu "operaciju Zagorec" u kojoj su, nekritički se povjerovalo, trebali dolijati i krupniji državni pljačkaši nego što je nekadašnji pomoćnik ministra obrane i šef kriminalne režimske ustanove poznate pod imenom RH Alan.

TJERALICE S OŽILJKOM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.