ARHITEKTI MUZIKANTI
Mladen ŠKREBLIN
4. srpnja, 2007.

Horvatinčić je, nakon neočekivanog posrnuća njegova glavnog partnera, krenuo u ishođenje lokacijske dozvole ne bi li nakon verifikacije izmjena GUP–a na Skupštini, dodatno ojačane s 87 amandmana "bandićevih urbanista" koji u njoj sjede i glume demokraciju, uspio otvoriti gradilište i porušiti što stigne, dok preko ljeta u Zagrebu "nikoga nema". A nakon toga sagraditi ono što je Bandiću platio. No, Bandića neće uskoro trebati smjenjivati ni Antunovićka niti Milanović, niti bilo koja "njegova partnerska nacionalističko/ruralna stranka". To će učiniti upravo oni koje je on sam prozvao "Pokretom bez kučeta i mačeta", oni kojima se, međutim, pridružuje sve veći broj građana

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Već deset godina u Zagrebu ne "stanuje" ili, kako se to obično kaže - nije "među nama" - Zorislav Perković, urbanist/demograf (1933.–1997.). "Zorko" ili "Perkins" je u urbanističkim institucijama prethodnog društva i države svojim istupima, tekstovima i djelovanjem općenito, na prvi pogled "zbunjujućim načinom", zastupao važno mjesto: poziciju osviještene marginaliziranosti i "uzaludne" kritičnosti u državnim institucijama!? Takva pozicija, koju smo možda bolje prepoznavali u književnosti i filozofiji tog vremena, nikada na prvi pogled nije išla "do kraja". Pravila se "ludom" - i na mnogim "prekretnicama društvenog smisla" – kao da je pokrivala oči, nos i usta... Složit ćemo se odmah: konkretna realizacija, tzv. životna praksa onih društava koja su se pozivala na socijalizam, gazila je preko leševa posve zločinački – kad god bi to smatrala "potrebitim"!

Međutim, ono što se pokušavalo realizirati u Jugoslaviji, usprkos svim staljinističkim infekcijama, zastupalo je "tendenciju dobra" - društvenog/javnog dobra. Kritička pozicija, koja je mislila da, za svaki slučaj, "ponekad treba držati fige u džepu" ili "u metafori" – za razliku od beskompromisnog i istinoljubivog "Praxisa" - pokušavala je ipak izgovoriti ili napisati sve što misli o kontekstu. Svjesna da je "zaštićena samorazumljivim rukavicama podobnosti". Deset godina nakon Perkovićeva "odlaska", sve je jasnije da njegova pozicija – "užasno nedostaje"! Tadašnje urbanističke institucije izgledale su svemogućno i moćno, ali su im "socijalna težina i specijalistički jezik" omogućavali uspješnu kolaboraciju s lošom vladavinom. "Znalo se" da se one često ne mogu - mada pune vrsnih stručnjaka - suprotstaviti protuurbanom partijskom diktatu koji je vodio brigu o tome da "socijalizam ne pobjegne s puta".
 
Perković se, međutim, dosjetio jadu i mada se mnogima činilo da je "pobjegao u neozbiljnost" (Zorislav Perković, "Bijeg u neozbiljnost", Horetzky, 2002.), on je vrlo precizno i ozbiljno izgovorio i napisao sve što je mislio! No, SKH, u drugoj polovici osamdesetih godina, na kraju s dodatkom – stranka demokratskih promjena – već je tolerirala, štoviše – prizivala i pozivala ovakve neprilagođene stručnjake...
 
Užasan smrad
 
Kad god me nešto "svrbi" oko nedavnih događanja na Cvjetnom trgu i u Zagrebu općenito, pa onda imam potrebu pobjeći u novi "neozbiljni tekst", posvećen očekivanom silovanju "Bandića i drugova" - na ovoj ili nekoj od brojnih drugih gradskih lokacija - sjetim se onog što je Zorislav Perković pisao prigodom obnavljanja zagrebačkog Trga Republike, pred Univerzijadu, 1987. godine. Perković je pristup obnovi središnjeg gradskog trga usporedio s ambicijom seoskog gazde koji se zadužuje da bi organizirao bogatu svadbu - u njemu stranom urbanom prostoru. Pritom je arhitektima "usputno poručio" - da su oni muzikanti na takvim svadbama. Muzikanti, a ne muzičari!
 

Pitat ću se u narednim tekstovima: zašto u današnjoj hrvatskoj državi - koja do daljnjega odbija razumjeti da su socijalno pitanje, očuvanje okoliša i održivi razvoj njen "jedini zadatak" - arhitekti i urbanisti i dalje žele biti tek muzikanti na nacional-kapitalističkim obojenim priredbama vladajućih? I zašto - zbog nekritičkog prihvaćanja nametnutih "uspješnih poduzetničkih projekata", koji u Hrvatskoj, u stvari, predstavljaju servis sumnjivo stečenog kapitala u nedavnim ratnim "tranzicijskim" pljačkaškim događanjima u zemljama bivše Jugoslavije i SSSR-a - ne mogu biti čak niti dobri muzikanti? Tu je poziciju na hrvatskoj estradi, uz mnoge koji su se svojski trudili, već odavno osvojio Thompson.
 
Međutim, kao u onoj rijetko zgodnoj tv-reklami - za septičke jame i mirisnu kanalizaciju – tu "nešto smrdi, nešto užasno smrdi"! Kako objasniti uvaženom evropskom arhitektu Borisu Podrecci, i drugim pozvanim hrvatskim i evropskim arhitektima/muzikantima na Horvatinčić/Bandić/Dakićevom "natječaju Cvjetni prolaz" na Preradovićevom trgu u Zagrebu, da je ono što oni tamo sviraju - ustvari thompsonovsko ponašanje!? Zašto zagrebački "Cvjetni trg" i splitska Riva, već preko pola godine predstavlja ključno mjesto pitanja o smislu gradova i načinu na koji se njima upravlja u Hrvatskoj?
 

ARHITEKTI MUZIKANTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.